Već nešto više od godinu dana trčanje je moj način života, moj novi život. To nije obaveza, to nije posao, to nije čak ni hobi – to sam ja.
Već dugi niz godina ljubomorno gledam trkače koji prolaze kraj mene, diveći im se na volji, na upornosti, na snazi, na ustrajnosti, na tome što nemaju izgovore za trčanje. Niti im je teško ustati rano ujutro i trčati prije posla, niti im smeta kiša, niti im je prevruće, niti im je prehladno. Ja sam uvijek imale neke izgovore sve dok u jednom trenutku, prošlo proljeće, nisam krenula. Bila sam tada u nekom negativnom razdoblju života i trebala mi je promjena.
Ideja o trčanju nametnula se sama od sebe, a sve što slijedi smo je povlačilo jedno drugo. Znate već, kada vam se nešto sviđa i u tome uživate, samo se otvaraju nova vrata i dobivate nove prilike.
Tako sam trčala na stazi za trčanje kod škole u Kušlanovoj, dok su se mnogi čudili kako mogu trčati u krug. Iskreno, ja te krugove nisam ni primjećivala. Došla bih tamo, stavila slušalice u uši, pustila da svira neka playlista i odlutala u mislima u svoj svijet.
To su bili trenuci za mene, za moju dušu, a naravno i tijelo. I tako skoro svaki dan. Mišići su se stezali, tijelo se formiralo, kilogrami su se topili, ja sam doživljavala pročišćenje, a na mom licu osmijeh je bio sve veći, moje unutarnje zadovoljstvo sve očitije.
Bližio se godišnji odmor i slučajno (zapravo, ništa nije slučajno :)) sam naišla na obavijest o organiziranom trčanju na Lošinju, gdje uvijek ljetujem. Svakim radnim danom trčali smo u grupi, ovisno o fizičkoj spremi od 7-9h ujutro. Ne moram vam ni prepričavati čuđenja i komentare ljudi koji su čuli da se na godišnjem odmoru budim prije 6h ujutro da bih išla trčati. A ja sam uživala… Pomicala sam granice iz dana u dan, prešla sam i do tada „neosvojenih“ 10 km te na kraju godišnjeg, nakon samo 2 tjedna znatno povećala brzinu trčanja. Tada mi je trener savjetovao da se i u Zagrebu uključim u adidas školu trčanja, za što nikada prije nisam čula da postoji. Hvala Andrea!
Vidite kako informacije pristižu same od sebe kada si nešto jako želite? To je divno.
Tada je počelo razmišljanje i informiranje o prehrani, novim tenisicama, brzini, utrkama i svemu o čemu do tada nisam niti znala.
Nažalost, uslijedio je jedan težak pad niz stepenice i ozljeda glave. Naravno prva pomisao na putu za hitnu je bila „kako ću nastaviti s trčanjem?“. Prvo pitanje koje sam postavila neurologu na pregledu po povratku u Zagreb, bilo je kada ću smjeti ponovo trčati. Ipak, noge su mi bile zdrave i osjećala sam se dobro.
Nakon nekoliko mjeseci, predugih nekoliko mjeseci, vratila sam se trčanju. Možete samo zamisliti tu sreću, ali i razočaranje kada sam shvatila da sam se vratila skoro na početak. Kondicija se jako smanjila, ali nisam odustajala.
Tada sam se raspitala i naišla na informaciju o adidas školi trčanja koja je započela u 3. mjesecu. To je bila informacija koja mi je trebala. Čekala sam taj dan povremeno trčeći, ali ne više onako intenzivno. Znajući da ću u školi, u grupi, kao dio ekipe još više zavoljeti trčanje te lakše i na zdraviji način, kroz pomno osmišljene i vođene treninge te korisna predavanja napredovati, odmah sam se upisala i uzbuđeno došla na uvodni sat. Osjećala sam se kao doma. Krenuli su treninzi, predavanja, savjetovanja, upoznala sam divne ljude, jer uostalom, kakvi bi i bili nego divni kada se bave trčanjem i čine tako krasnu i korisnu stvar za svoju dušu i tijelo. 🙂
Krenuli su crossevi, zajednički odlasci na Medvednicu, zajedničke utrke i međusobna bodrenja i navijanja. Treninge u školi ne propuštam, osim ako sam izvan grada jer kao što sam rekla, trčanje nije samo hobi, trčanje je način života. Hvala adidas školi trčanja što mi je dala novi uzlet u trčanju i spojila me s drugim trkačim entuzijastima…opet sam „all in“!
Ponovo je došlo vrijeme godišnjih odmora i moje tenisice su posvuda samnom. Trčale smo skupa po Rovinju, Bibinju, Opatiji, Lovranu i naravno Lošinju. Pretrčala sam dionice za koje nisam vjerovala da mogu, savladala uzbrdice na kojima bih se prije uspuhala hodajući.
Sve u svemu, trčanje je predivan sport. Za njega su vam potrebni samo par tenisica i dobra volja, a sve što vidite oko sebe je vaša staza za trčanje. Samo krenite jer nikada ne znate kamo će vas put navesti. 🙂
Karla Štingl