Nakon treninga se osjećam dvadesetak godina mlađom!
Duuugooo nisam pisala iako volim pisati. U zadnjih nekoliko godina mi je krajni domet dnevnik rada na poslu, kratki e- mail ili SMS poruka. Zato sam se, unatoč želji da ova priča bude ispričana, danima morala nagovarati na taj čin. Na trčanje se više, od kada sam ponosni član prvo „P“ grupe, a sada „E“ (prošla su već 2 mjeseca), nagovarati ne moram.
Odrasla sam u malom gradu, u obitelji nogometnog trenera kojemu je bilo jako važno da mu se djeca bave sportom. Ocu za ljubav sam se i okušala u nekima i najviše me se dojmila atletika, vjerojatno i radi toga što je moj otac tvrdio da je to sport za mene – visoka sam, duge noge, dugi korak… Kako smo živjeli na periferiji grada, brat i ja smo do atletskog kluba pješačili po 5 km u jednom smjeru i nije da to pamtim kao kakvu traumu, čak mi je i pljusak koji nas je jednom ulovio na povratku kući ostao u lijepom sjećanju, jer nas je promrzle i uplakane dočekala suha odjeća, dekica i fini topli čaj. Ono što mi je u ružnom sjećanju ostalo je netaktičnost, neprofesionalnost, nedostatak pedagoškog i psihološkog znanja našeg trenera. Naime, tražio je od nas da odmah ulovimo korak s ostalima, a mi smo bili pravi početnici. Kada nam to nije „pošlo za nogom“, mi bi, kada bi nam trener okrenuo leđa, malčice zabušavali – hodali smo. Trener je to ipak uspio primjetiti i potjerao nas je doma. Poniženi pred cijelim klubom više se nikada nismo pojavili na treningu.
Eee da! Često sam se pitala, a pitam se i sada, kada sam i ja sama majka troje djece, koliko bismo daleko dogurali da smo kojim slučajem u tim godinama imali sreću dobiti za trenera ovakve profesionalce kao što je trenerska ekipa adidas škole trčanja. Pokušavala sam ja i sama prije krenuti u rekreativno trčanje samostalno, informirala sam se na internetu o načinu kako steći kondiciju i nisam bila zadovoljna rezultatom, vjerojatno i zbog toga što je samog sebe najteže motivirati kada ti se nitko ne želi pridružiti i gledaju te kao čudaka.
Najveća mi je motivacija mama moje prijateljice moje kćeri koja me šokirala jednog dana, u pozitivnom smislu, kada se pojavila pred mojim vratima. Promatrala sam tu ženu koja je blistala, nije mi bilo jasno što je na njoj drugačije pa sam je pitala da li je smršavila. Veselo je rekla da je i da je to zato jer trenira trčanje na nasipu i da je nedugo istrčala polumaraton. Polumaraton!!!???
Iskreno sam joj se divila i počela sam malo tražiti gdje je to, kako, kada… A zatim, kada sam već i zaboravila na tu svoju želju, ugledala oglas da su u tijeku upisi u novu početničku grupu, u srpnju, na Jarunu.
Srpanj? Idealno! Djeca su mi na moru, ja radim i to će mi biti zgodna zanimacija. Tražila sam poznanike da mi se pridruže, nije nitko htio.
Moj već spomenuti brat mi je prvi rekao: „ Da platim nekome da me tjera da trčim!?“
Moju odluku do sada nitko nije poljuljao, unatoč nekim pokušajima, a ja.. Neizmjerno se veselim svakom treningu, uživam u svakom svom napretku, divim se entuzijazmu polaznika, profesionalnosti trenera, podršci, lijepim riječima, osmjesima, šalama…
Nekada zna biti dosta naporno, ali onaj osjećaj…
Možda sam rekla puno, ali ja se nekada nakon treninga osjećam dvadesetak godina mlađom. Pre-di-vno!
Mirela Vranić