„Ja ću ići na treninge u 11h, nema šanse da se ja dižem rano u subotu i idem na one u 10h.“
Na tu rečenicu me podsjetila Branka, nepunih 6 mjeseci nakon što je počela adidas škola trčanja, kad sam joj euforično prepričavala jutarnji razgovor s dečkom nakon što smo obje taj dan pretrčale 20 km (Branka brže, ipak je ona u naprednoj grupi).
A podsjetila me na to jer me je to jutro moj dečko u nevjerici pitao što mi se dogodilo. Zašto se ja dižem rano u subotu, dok sam uvijek vikendom dugo spavala, i još vani pljušti kiša, kako bih otišla na trening…i to ne bilo koji, nego onaj na kojem se trči 20km?!
Mislim da mu moje objašnjenje „upravo zato što se trči 20km“ nije bilo jasno. 🙂
Moj razlog upisa je bio da malo poradim na kondiciji, a ako usput izgubim koju kilicu, to neće biti naodmet. Bila sam svjesna da je cilj škole priprema za zagrebački polumaraton, ali o tome nisam uopće razmišljala. Čak i kad su nam treneri rekli da je to cilj prema kojem idemo, ja sam bila uvjerena da se to ne odnosi na mene, jer sam tada bila prilično zadihana nakon 2 minute. 2 minute?! Zabrinjavajuće. Pa to nije nikakva duljina!
I tako sam s još 200 polaznika krenula redovito na treninge. U redu, ne baš skroz redovito, ali dovoljno da se počne nazirati napredak. Treninzi su išli dalje, došli smo do 5km. Sat vremena u komadu. 10km u komadu. 15 km u komadu.
I tako je došla ta famozna subota kada je u planu bilo trčati 4 x 5km. Priznajem da kad sam otvorila mail s treninzima za taj tjedan da mi je srce preskočilo. 20 km?! Nema šanse.
Sva sreća pa ti mailovi dolaze početkom tjedna tako da se čovjek stigne priviknuti na ideju što ga čeka. Digla sam se u tu subotu, rekla kiši da je se ne bojim i pretrčala 20km. 🙂
Zašto se dižem rano ujutro vikendom da bih trčala, pa čak i po kiši? Zato što volim osjećaj beskonačnih mogućnosti koji se pojavi nakon što trčećim korakom prijeđem neku nevidljivu granicu za koju sam mislila da neću nikad. Granice za mene više ne postoje. Trčanje se pobrinulo za to.
Sigurno neću postati profesionalni trkač, vjerojatno neću doći ni do toga da mogu pretrčati maraton. Ali to nije bitno – došla sam do toga da su mi tijelo i mozak zadovoljni zajedničkim uspjehom. A za veliki dio tog uspjeha je zaslužna i činjenica da trčim u grupi. Nema smisla lagati se, ja se sama nikad ne bih natjerala do ovih uspjeha. I zato veliko hvala adidas školi i njenim fenomenalnim trenerima.
A i dvije kile manje ne škode. 🙂
Napisala: Ines Stefanović