fbpx

Od Škole trčanja do maratona

Prije točno godinu dana, umoran i sretan,nakon još jednog istrčanog polumaratona u Ljubljani, svog trećeg do tada, donio sam Odluku i objavio na na fejsu, naravno, da ipak ostane negdje zabilježeno, kako se u međuvremenu ne bih predomislio, jer toliko se ipak znam.  Idem otrčati taj famozni MARATON, punu dionicu od 42km ! Sljedeće godine, u ovo isto vrijeme, to će biti to… susret s kraljevskom atletskom disciplinom, ostvarenje ultimativnog sna svakog ozbiljnog trkača 😉 Osobna želja mi je bila maratonska utrka u Berlinu ili Ljubljani, bilo je samo pitanje koja će se prilika prije otvoriti.

bosko 2

Nisam trebao dugo čekat, Berlin je otpao, a to je značilo da je moj Volkswagen 20. Ljubljanski Maraton 2015! Mojoj sreći nije bilo kraja… premda tada nisam ni znao što me sve na tom putu do zadanog cilja čeka! I bolje da nisam…

Uuuuuuf… kakav put i kakva životna prekretnica. Cijeli život sam rekreativno u nekakvom sportu, probao svašta i samo trčanje mi se uvijek činilo poput rekreacije za osamljene frikove koji zimi trče u kratkim šorcevima. I onda je izašao oglas u novinama da 1. ožujka 2013., da započinje Adidas Škola trčanja. Rekoh sebi, ajde idem probat pa da vidim… ako bude dosadno, lako odustanem od te priče. To je bila 2. generacija polaznika škole trčanja pokrenute u Rijeci, pod sponzorstvom tvrtke Adidas.

Prvi trening pojavila se masa ljudi, čini mi se preko 100 polaznika, gotovo svi sa istim sjajem u očima, željni neke promjene u svom životu… neću nikad zaboraviti, dionica koju smo trčali, oko stadiona tad za prvi trening, iznosila je slovima i brojkom, dvije / 2 minute! Htio sam odustati već nakon tog treninga.

Predanim radom, stručnim vodstvom dva izvrsna trenera, redovitim treninzima i sjajnom atmosferom, u svega šest mjeseci, s dvije minute trčanja doveli su nas do dva sata trčanja u kontinuitetu! Za ne po-vje-ro-vat… 😉

Kruna svog napora i truda, bio je naravno Polumaraton već tradiocionalno organizaran u Zagrebu svaku jesen. Padali su rekordi, puštale se suze, probijale se osobna ograničanja, prije svega u glavi i sve je zajedno kulminiralo jednim zajedničkim ručkom u gradskoj pivnici. Osmjesi nisu silazili s lica većine. Unutrašnje zadovoljastvo i ponos na ostvareni rezultat, držao je još dugo vremena nakon tog datuma.

Prošla je prva zima, jedan dio polaznika iz raznoraznih razloga odustao je od trčanja, a s proljećem naredne godine ostala je zaista samo mala, ali zagrižena skupina budućih trkača. Te godine odradio sam još dva polumaratona i pronašao sebe u toj sportskoj aktivnosti. Sjajan ispušni ventil za svakodnevni stres s kojim se svatko neminovno susreće u životu.

Bosko 3

Naravno,teško je trčati bez nekakvog konačnog cilja, svrhe ili smisla, a meni je to bilo sve kao nekakav logičan slijed stvari koji je vodio do početka priprema za Maraton, svojevrsna kulminacija dvogodišnjeg trčanja. Odluka je pala i nazad više nije bila opcija. Idem do kraja, pa kako god!

Pripreme nimalo nisu bile lake, pet mjeseci posebnog rada pod budnim okom trenera Damira Adžage, pet treninga na tjedan, a sve to iziskuje dosta koncentracije i organizacije svog privatnog života. Maksimalna posvećenost i odricanje. Poseban režim prehrane te sati i sati provedeni u razgovoru oko motivacije i prikupljanja raznoraznih informacija na internetu koje mogu pomoć i olakšati cijeli proces.

Konačno sam došao i do datuma utrke, nedelja 25.listopad 2015. Iskreno, bio sam potpuno spreman. Miran bez ikakvog stresa, nervoze ili sumnje. Bilo mi je lakše nakon zadnjeg dužinskog treninga gdje sam dobio unutarnju sigurnost nakon istrčanih 37km, a to sam odradio mjesec dana prije utrke. Tad sam shvatio, da ja to mogu!  I bilo mi je puno lakše…

Početak utrke, klasično uzbuđenje i navala pozitivne energije te nestrpljenje da Start što prije krene. Muzika iz zvučnika pojačavala je taj dojam. Ljubljana je oduvijek najljepše mjesto za trčanje u regiji, atmosfera jedinstvena i zaista sam uživao u prvih par kilometara. Svi ti silni ljudi oko staze, navijači, stvarno ti daju osjećaj moći i da si prisustvuješ nečem doista posebnom. Takve scene se pamte.

Trčao sam u grupi, nas troje, do 21kilometra, jer osobno smatram da se lakše nižu uspjesi ako se ljudi međusobno bodre i vuku. Zacrtani tempo bio je 5.30. Nismo se uspjeli držati ritma i tijekom trke smo se međusobno razišli, ali svejedno 21km završio sam u vremenu 02.01 h, s čime sam bio iznimno zadovoljan. Međutim, tek tad je za mene krenula prava igra, stvarna utrka.

Po meni, Maratonska utrka, počinje tek nakon istrčanog 21km, pune dionice polumaratona. Prvo s čime sam se susreo, bila je psihološka kriza, ‘čeeekaj, šta ja sad moram istrčati još toliko!?’ shit… God damn…  I ništa, kreneš dalje trčati, maznuo sam na brzinu jedan energetski gel i počeo skidati disciplinirano kilometar po kilometar, brojeći oznake na cesti i time se bodreći sa svakim istrčanim kilometrom. Još malo, samo da mi je doći do oznake 30km, i onda će sve biti lakše. Nemaš s kim puno pričat, jer je sad na stazi puno manje ljudi nego prije, i svatko je u nekom svom filmu i nije baš raspoložen za čavrljanje. Šteta. Jer meni je tako lakše.

Noge postaju sve teže, a stanka na okrijepnim stanicama sve duža. Uzimam sve što se na stolu nudi. Tijelo traži energiju. Misli počinju polako propitivati, što je meni sve ovo trebalo?! I onda dolazi, famozni  37km… ja ni sam neznam kako, kuk je jednostavno odrvenio, ritam trčanja vidno pao, spustio se na 6.40… imao sam osjećaj da se vučem ko prebijena mačka. I tad sam tek shvatio pravu vrijednost savjeta svog trenera, koji mi je cijelo vrijeme priprema govorio, nema stajanja kad si umoran, koliko god umoran bio…  samo tapkaj samo tapkaj, koliko god sporo bilo, noga pred nogu i trčkaraj, kako god. Ta misao i taj savjet spasili su me pred kraj. Dobar dio trkača na tim zadnjim kilometrima, počne hodat, da za se malo oporavi i ulovi malo predaha… gotovo ! Neki, više nisu u stanju uopće trčati i pokrenuti se.  Kad se kuk jednom ohladi, nema šanse! Tijelo je dobilo informaciju da je gotovo…

bosko

Nisam stao i došao sam do Cilja! Čovjek bi reko, sreća najveća. Nema tu euforiji pretjerano mjesta… dobiješ bočicu vode u ruke, koju popiješ gotovo na eks od žeđi i jedva čekaš da se uloviš neke ograde ili komada trave da se odmoriš malo, samo da malo dođeš k sebi. Umor ogroman, iscrpljenost neopisiva. Osmjeh je na licu, ali ga nisi svjestan. U tim trenucima, čovjek je iznimno emociolano krhk, potrebna je sekunda da ne prsneš u plakanje ili nekontroliran izljev emocija. Ja ga, na žalost ili sreću, nisam imao. Ne znam koliko bi to trajalo da se dogodilo. Bilo mi je drago vidjet poznate ljudi oko mene poslije cilja, ali vrlo brzo tijelo je počelo raditi svoje i postalo mi je nevjerojatno hladno. Srećom, imao sam sve potrebno za utopljavanje. Odlazak pod tuš, nakon toga, vjerojatno najljepše tuširanje ikad u životu, sigurno pola sata nisam izlazio ispod tople vode. Ona ima magične moći u tim trenucima. Njezinu istinsku vrijednost, shvatiš u takvim trenucima. Dan poslije bio sam žedan ko smuk, cijeli dan. Stepenice, ovim prilikom, neću niti spominjat, jer svi znamo kako to izgleda.

Gledajući sad medalju obješenu na zidu, startni broj uokviren na stolu, osjećajući ponos zbog tog ostvarenog dosega u svom životu, za koji sam na početku mislio da mi je apsolulutno nedostižan, mislim da mogu s pravom rezimirat – trčanje je puno puno više od same fizičke aktivnosti. Probijanje vlastitih barijera, ograničenja, različitih strahova, susret sa svojim demonima.  Rekao bih, to je svojevrsni  put u osobnu slobodu.

I zato ga svi tako vole, jednom kad se zaraze njime… valjda zato i nema bitnijeg grada na kugli zemaljskoj da nema organiziranu utrku trčanja.

Želim svima puno kilometara istrčanih pod nogama i dovoljno hrabrosti da se usude ostvariti sve što žele. Provjereno na svojoj koži sada znam da je apsolutno sve moguće! I hvala Bogu da je, jer je toliko novih ciljeva sad ispred mene… 😉

piše: Boško Knežević

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts