Osoba koja si na startu utrke nije ona ista osoba koja ćeš biti kada prođeš kroz cilj

Protekle dvije godine aktivnog cestovnog i trail trčanja u Trčaoni, prvo u školi trčanja, a nakon toga u klubu, danas se čini kao jedan cijeli prošli život. Vrijeme je proletjelo, nizali su se treninzi i utrke, a izazovi koje su neki od nas postavljali pred sebe bili su sve zahtjevniji i složeniji.

Prošle godine, nakon aktivnog ljeta, koje je bilo ispunjeno i fitness kampom na moru i veslanjem i plivanjem i trčanjem i vježbama snage, prve dane jeseni dočekala sam u sjajnoj formi i osvojila prvo mjesto na Fruškogorskom maratonu na utrci od 10 km. Nekoliko tjedana kasnije, istrčala sam svoj prvi službeni polumaraton na Zagrebačkom maratonu s prosječnim tempom 5:11 min/km te početkom prosinca postavila osobni rekord na 10 km na Zagrebačkom noćnom ceneru s rezultatom 50 min i 37 sekundi.

Vrhunskim trkačima su ovo možda smiješni rezultati ali meni, za samo dvije godine trčanja prema uputama i planu i programu naših trenera, ispravljanja tehnike trčanja, dizanja praga najbržeg tempa, ukazivanja trenera na „zamke“ i „zablude“ u pripremama za istrčavanje različitih dužina, ovo je ravno svjetskom rekordu. Zašto? Pa zato što se ne uspoređujem s drugima. Ne gledam na njihove rezultate, ne pratim ih sa zavišću već se iskreno radujem njihovim uspjesima jer znam koliko napora, vremena, volje i odricanja je potrebno da bi oni te uspjehe ostvarili.

Kada sam proljetos primila poruku direktora Fruškogorskog maratona o tomu jesam li sprema doći i braniti titulu na 10 km, bez imalo zadrške sam odgovorila da je vrijeme za novi izazov i prve UTMB bodove. A utrka na 22 km s gotovo 900 m kumulativne visinske razlike po stazama Fruške gore pravo je mjesto za tako nešto. Pored toga, odlučila sam da će ta utrka biti moja generalna proba za sljedeći izazov – 30 km staze Plazur s 1450 kumulativne visinske razlike u sklopu natjecanja Medvednica trail. Prošle godine sam otrčala stazu Gorščica od 15 km bez većih problema, a da nisam bila u takvoj formi kao ove godine.

Kažu da je donošenje čvrste odluke pola posla. Usudila bih se reći da u trčanju ta izreka baš i nije točna. Željeti nešto i odlučiti se to napraviti je jedno, ali završiti utrku, bez da sebi zdravstveno naštetiš i nakon toga se oporavljaš tjednima, je proces koji zahtjeva razuman pristup, planiranje, redovitost na treninzima, dovoljno odmora i sna, pravilnu i prilagođenu prehranu, praćenje reakcija svog tijela u različitim stanjima i vremenskim uvjetima i slušanje trenera.

Svakoga tjedna sam trenirala šest dana u tjednu. Jedan dan sam odmarala. Treninzi cestovnog trčanja 3 puta tjedno (dionice, konverzacijski i dužina) i jedan trening trail trčanja subotom.  Radila sam 3 do 5 tjednih treninga snage za različite grupe mišića koje sam u zadnjem mjesecu dopunjavala s dodatnih 30-45 min hodanja na traci uz planirani nagib i umjerenu brzinu.

Je li to dovoljno da se završi teška utrka, ostvari dobar rezultat i oporavi nakon iste relativno brzo? Nije. Za to postoji jedna druga izreka: 20% je treniranje, 80% je prehrana. Međutim, na moju sreću, meni je ovo najmanji „izazov“ u procesu priprema. Kada je prehrana u pitanju, morala sam samo testirati tijekom priprema što mi kada od hrane i proteinskih napitaka najbolje odgovara, kako da unosim dovoljno tekućine, u kojim intervalima da unosim elektrolite, dodatne ugljikohidrate. Sve znanje koje sam stjecala proteklih mjeseci kao bih dodatno pomogla sportašima koji zaista teže ostvarivanju vrhunskih rezultata u različitim sportovima, sada sam dobila priliku isprobati na sebi.

Izmjerila sam sastav tijela, odnosno, udjele mišićne mase i masnog tkiva te bazalni metabolizam. Izračunala sam koliko mi je potrebno ugljikohidrata, proteina i zdravih masti ali i vlakana i vode, proučila kada trebam koje od njih unositi ovisno o aktivnostima, kao i u kojim oblicima ih trebam unositi jer ono što odgovara drugima ne mora nužno odgovarati i meni.

Na posljednjoj dužini od 16.5 km prije utrke na Fruškoj gori, koju sam otrčala u vrijeme i u temperaturnim uvjetima u kojima treba biti i utrka za 7 dana, osjetila sam da bi mi sunce i skok temperature mogao predstavljati problem pa sam dodatno prilagodila intervale unosa 3-4 gutljaja tekućine, bez obzira jesam li bila žedna ili ne. Dehidriranost je stanje koje se na utrkama skupo plaća, tvrde iskusniji.

Nekoliko dana prije svake utrke znam točno u kojoj odjeći i sportskoj obući, prilagođenima trail trčanju, ću trčati i uvijek provjerim je li sve od obvezne opreme u trail ruksaku. Tako je bilo i ovoga puta.

Na dan utrke sam se probudila tjelesno odmorna i dobro raspoložena. Da, i naše opće raspoloženje vidno utječe na svaki naš rezultat, a ponekad čak i na to hoćemo li u konačnici biti mentalno dovoljno snažni i prebroditi krize umora i uopće završiti utrku.

Staza na Fruškoj gori od 22 km nije bila tehnički zahtjevna ali postoji dosta podmuklih uzbrdica i par oštrijih uspona te su noge neprestano opterećene. Misliš da je sada dio staze ispred tebe ravan ali nije. Dio utrke smo trčali s natjecateljima u utrci na 42 km i uspjela sam unatoč praćenju staze na satu jednom pogrešno skrenuti te sam tako sebi dodala nekih 500 metara koji na ovakvoj utrci puno znače. Do kraja sam skupila 23.3 km, i zbog skretanja ali i zbog jednog odlaska na toalet. Da, ima i toga. Vrućina i uzbuđenje mogu kod nekoga sa „živahnim“ metabolizmom uzrokovati i nepredviđeni posjet toaletu. 😊 Uz stazu je bilo nekoliko stanica za okrepu na kojima sam, bez obzira jesam li bila žedna ili ne, ispijala po par gutljaja vode dok sam svoju tekućinu u bidonima u kojima su bili elektroliti i ugljikohidrati, čuvala za dijelove staze bez stanica za okrepu. Krute hrane mi nije trebalo jer sam tijelo dan ranije i tog jutra „napunila“ ugljikohidratima i manjom količinom proteina. Unatoč manjim izazovima, utrčala sam u cilj ne previše umorna ali znojna i gladna. Odmah sam otišla do svog rezervnog ruksaka gdje me je čekala mjerica pripremljenog proteinskog napitka koji se pije neposredno nakon aerobne aktivnosti i još par dodataka prehrani za oporavak. Nakon osvježenja i presvlačenja u suhu odjeću pričekala sam službeni rezultat. Nije bilo loše. Tri sata i pet minuta, prema službenom vremenu. Stigla sam kao ukupno 7. žena, ali je svih 6 natjecateljica ispred mene bilo 12 i više godina mlađih od mene 😊

Nakon povratka u stan sam tijekom tuširanja cijele noge, gluteuse i donji dio leđa istuširala mlakom pa potpuno hladnom vodom, namazala se kremom za opuštanje mišića i otišla odspavati. Nakon dovoljno sna pripremila sam sebi obilniji obrok od pečene puretine, riže i miješane salate. I bila sam kao nova. Ni narednih dana nije bilo upala, umora, bolova. Recept za Plazur je bio pronađen.

Ipak, postojala je razlika. Staza Plazur, 31 km duga, ima tri jako teška uspona u zadnjem dijelu staze i 500 stepenica napravljenih od kamenja – Horvatove stube, koji natjecatelja čekaju u samoj završnici utrke. Prvi dio utrke, 15 km, je u biti ista staza koju sam otrčala godinu dana ranije – Gorščica 15 km. Taj dio nije tehnički zahtjevan, nema prevelikih uspona, ima nekoliko dugih nizbrdica ali unatoč toj „lakoći“ treba imati na umu da te nakon dijela Gorščica čeka još 16 km i to daleko težeg i tehnički zahtjevnijeg dijela staze i to tijekom najtoplijeg dijela dana. Dodatno, najstrmija uzbrdica pred dolazak do Grafičara i kontrolne točke sa stanicom za okrepu, je na otvorenom, bez hlada i sunce prži potiljak, a potreba za tekućinom i iznutra i izvana je dvostruko veća. Pravilno doziranje tekućine s elektrolitima i doslovno zalogaja lako razgradivih ugljikohidrata, kako srčani puls zbog žvakanja ne bi dodatno skočio, ključno je.

Iako smo u Trčaoni na trail treninzima prolazili dijelove staze, imala sam sreću da sam dva dana pred utrku od voditelja Trčaone, Nedeljka Vareškića, dobila nekoliko iznimno korisnih informacija o dijelovima staze na koje trebam posebno paziti. Sjetila sam se svake riječi kada bi se ti dijelovi počeli približavati. Štedila sam snagu na blažim uzbrdicama, trčala umjerenom brzinom na ravnim dijelovima, pazila da ne pretjeram kod nizbrdica. Na oštrim usponima sam shvatila koliko su svi treninzi snage za noge, gluteuse i trup bili najbolja dodatna investicija vremena, koja je sada davala rezultate.

Nakon Grafičara i kontrole naših čipova, na otprilike 23. kilometru, slijedila je zadnja četvrtina utrke. Neki trkači su kod te točke odustali. Neki zbog teških nogu, neki jer su shvatili kako neće moći stići do kraja, neki zbog vrućine. Osjećala sam se dobro. Umor se počeo prikradati oko 26. kilometra ali sam bila spremna. Bilo je vrijeme je za dopunu ugljikohidrata i još jednu dozu elektrolita.

Pravi umor je nastupio tijekom penjanja uz Horvatove stube. Noge su pred kraj pekle ali svi oni iskoraci, zakoraci, čučnjevi i sumo čučnjevi  i hiperekstenzije s većim opterećenjima su se isplatili. Nakon stuba nije uslijedio spas već još jedan mali uspon kao šlag na torti. Posljednjih nekoliko stotina metara utrke se više nije trčalo nogama. Trčalo se glavom. I zato je bilo snage za utrčavanje u cilj.

Ukupno 5. žena i 3. mjesto u starosnoj kategoriji žene od 36. do 49. godina. Sat je zakazao negdje na početku utrke zbog problema s GPS-om ali službeno ukupno vrijeme je bilo 4 sata i 48 minuta. Do trenutka preuzimanja medalje sam uspjela popiti i porciju proteinskog napitka koji se pije nakon aerobne aktivnosti i još jednu porciju proteinskog napitka koji se pije nakon anaerobne aktivnosti i sve dodatke prehrani za oporavak.

Okupana vlažnim maramicama ali osvježena i u suhoj odjeći, imala sam još snage za osmjeh i uživanje u činjenici da nisam odustala. Kod kuće sam ponovila svoju rutinu s tuširanjem, nekoliko sati sna i hranjivim obilnijim obrokom kojeg sam polako jela gotovo sat vremena. Blaža upala je uslijedila tek  nakon 48 sati od utrke no ništa što istezanje, valjak i rastrčavanje ne bi mogli brzo zaliječiti. Već u subotu sam otrčala žensku DM utrku od 6.3 km s prosječnim tempom  5.12 min/km.

Što je uspješno završena utrka, odnosno sjajan rezultat? Za profesionalce, čija imena su na svjetskim rang listama ili žele stajati na postolju velikih natjecanja, to je najbolje ukupno vrijeme. Bez obzira na stanje u kojem prođu kroz cilj, posljedice ili dužinu oporavka nakon utrke. Gledati svoje ime među prva tri natjecatelja – to je sve što je većini od njih važno i to je ono što se broji. Za nas „smrtnike“, to bi trebalo biti što bolje vrijeme od starta do cilja, uz umor prihvatljivih razmjera i relativno brz oporavak u narednih nekoliko dana. Površne pripreme, loše planiranje prehrane i unosa tekućine i dodataka prehrani prije i tijekom utrke i naprezanje tijela po svaku cijenu su recept i za ozljede i za dugotrajni oporavak. A to, po meni, nije uspjeh.

Međutim, i za profesionalce, odnosno sve one vanserijske, prvoklasne trkače  i za nas „smrtnike“ jedna stvar je ista: svaka utrka nas dodatno mijenja. Osoba koja smo na startu utrke, nije ona ista osoba koja ćemo biti kada prođemo kroz cilj.

 

Zvezdana Lalić, Trčaona

Zagreb, 16. lipnja 2022.

Podijeli tekst na društvenim mrežama: