To je nešto što nisam mislila da ću napraviti, čak i kad sam tek krenula u školu trčanja ove godine u ožujku u Trčaoni (a tek posebno kao netko tko je u B grupi škole). Za nekoga poput mene, pomisao da ću uspješno otrčati svih 21.1 kilometara za 6-7 mjeseci mi je bila nezamisliva. Postojalo je više ‘razloga’
zašto sam to mislila ali mi je jako drago te se osjećam ponosno što mogu reći da su ti razlozi bili pogrešni i da sam na kraju dana izašla kao bolja verzija sebe.
Dan i atmosfera na utrci nisu mogli biti bolji. Vrijeme je bilo savršeno a organizacija pripreme naše škole/kluba na dan utrke kao i općenita organizacija događaja je uveliko pomogla u održavanju naših živaca dok smo navigirali kroz ljude i publiku sve do trenutka kada smo stali na startnu liniju. Nije postojao nikakav strah niti nervoza, već je sve bilo pozitivno, ležerno, ohrabrujuće i vrlo uzbuđujuće.
Ipak smo došli trčati polumaraton!
Neću lagati, trčanje rute u nekim trenutcima je bilo malo izazovno. To su bili specifični trenutci gdje se trasa činila kao da joj nikad nema kraja (dio Maksimira i zadnji dio Ilice kada se trči do cilja). U toj fazi utrke, osobno sam isključila mozak i samo se fokusirala na to kako se fizički osjećam te da stavim jednu nogu ispred druge uz dobru glazbu. Malo po malo, prešla sam preko cilja.
Prvih 5-10 minuta nakon završetka moje utrke, nije mi bilo jasno što sam upravo napravila. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako sam upravo otrčala polumaraton.
A dan nakon toga, sljedeća misao mi je bila — kada idemo na sljedeći?
Hvala na čitanju! 🙂
Lucija P.