Pohvala sporosti

Da je disciplina jedna od najvažnijih odlika trkača, znaju i rekreativci pa mi je za dovršavanje ovog teksta, kako sam naslov sugerira, trebalo samo šest mjeseci. Što je to što našu Rekreativku razlikuje od drugih grupa, probat ću sažeti u ovom tekstu koji je, prije svega, posveta mojoj grupi koja je istinski drugačija – jedinstvena, opuštena i zabavna. Nerijetko na treninzima čujemo komentare poput “nećemo u tu grupu, oni su spori, mi možemo bolje i jače” pa sam odlučila sastaviti manifest naše grupe u pohvalu sporosti od koje ne bježimo; ne zato što ne možemo, već zato što ne moramo.

  1. Prije početka svakoga treninga, zapitaj se što ti to treba.
  2. Na treningu slobodno zanovijetaj ako ti je tako lakše. Krivi vrijeme, ljude i događaje za težinu tijela koju osjećaš pri svakom koraku.
  3. Na kraju svakoga treninga, zapitaj se što ti je to trebalo.
  4. Hodaj ako ti se ne trči, nitko te zbog toga ne osuđuje pa nemoj ni ti sebe samoga.
  5. Nitko od tvojih prijatelja ne zna što je pace, nisi ni ti znao do prije par mjeseci. Stoga se ne razbacuj terminologijom ako nisi u Superpotjeri.
  6. Ne gnjavi kolege s pričama o tome kako si baš slučajno u ovoj grupi jer “brži si i snažniji, ali…” Nije ih briga koliko si jak pa nemoj biti ni dosadan.
  7. Budi iskren prema sebi i smanji očekivanja, neće ti biti lakše, ali ti zasigurno neće biti ni teže.
  8. Prijavi se na utrku radi druženja, ne rezultata. (Pogledaj br. 6.)
  9. Smij se dok trčiš jer (budimo iskreni kako piše pod br. 6) izgledaš komično dok se previjaš na stazi.
  10. Uspori na utrci ako vidiš da ti kolega ima problema s motivacijom. Podrška drugome najbolja je podrška sebi.
  11. Izluđuj trenera da on ne bi tebe izludio. (Treneri, volimo vas!)
  12. Ne troši novac na gadgete koji ti odvlače pažnju od trčanja. Što će ti pametni sat kad možeš svake dvije minute tlačiti kolegu s pitanjem “koliko još ima?”
  13. Uživaj u prirodi kada si već izašao iz kuće. Opusti se jer si trčati počeo kako bi se oslobodio stresa, a ne nabio još i veći.

Možda bi tekst bio dulji kada tema ne bi bila sporost – toliko omražena osobina navodno neproduktivnih ljudi, a, zapravo, toliko podcijenjena vrlina onih koji su se vremenu brzine odlučili reći: “ne, neću hodati / trčati tvojim, već svojim tempom!”

I da ne bi bilo zabune, nemamo mi ništa protiv bržega tempa, dapače, zadovoljni smo kada uspijemo probiti granicu za koju smo mislili da je neprobojna, nego ne dozvoljavamo da nam ovo mahnito vrijeme prouzroči još jednu konzumerističku neurozu koja će nas sputavati u opuštanju i uživanju u trčanju. U toj jednostavnoj (bar za rekreativce!) radnji stavljanja noge pred nogu. Suludo bi bilo dopustiti da nas ta prirodno urođena aktivnost koju smo do sada zanemarivali toliko opterećuje da nam stvara nelagodu i(li) da nas posramljuje.

Stoga, za sam kraj, parafrazirat ću slogan jedne kampanje i zaključiti: “sporo da, u inat karakteru!”

(P.S Sponzore ne odbijamo ako zauzvrat ništa ne trebamo raditi! Šaljite ponude, kontakt poznat redakciji.)

 

Napisala: Kristina Posilović, ponosna rekreativka i drugarica

Podijeli tekst na društvenim mrežama: