Svi smo bar jednom gledali neku američku sportsku dramu u kojoj trener preuzme ekipu koja je loše igrala, svi su je pobjeđivali i ismijavali, a igrači se međusobno nisu mogli smisliti. I onda on uvede red, nametne svoje metode rada, svi vrijedno treniraju i na kraju se ružno pače pretvori u predivnog labuda i osvoji prvenstvo. Obično na kraju takvih filmova piše da je radnja bazirana na stvarnim događajima i svi s nestrpljenjem čekamo da vidimo što je koji od likova postigao kasnije u svojoj karijeri.
Sličnu situaciju sam i ja zatekao kad sam počeo raditi u adidas školi trčanja, samo što nisam zatekao sportsku ekipu van forme, već potpune početnike od kojih većina nije potrčala od srednje škole, a fizičko stanje im se vrednovalo po tome koliko vremena je prošlo od srednjoškolskih dana. A svi imaju isti cilj – za sedam mjeseci istrčati polumaraton. Počeci su bili teški, minuta trčanja pa minuta hodanja…zatim smo ubacili dvije minute trčanja, pa nakon tjedan dana i tri… Dobro se sjećam scene kad sam pitao tko je u zadnjih nekoliko mjeseci pretrčao 3 minute u komadu, a iz publike tek nekoliko sramežljivih ruku i fakinski komentar „kaj u zadnjih nekoliko mjeseci, nisam u životu trčao 3 minute u komadu!“
Ipak, s vremenom su te minute postajale sve lakše i sve su brže prolazile, a hodanje smo ubacivali tek tako, da se malo odmorimo kako bi mogli čim brže izvoditi trkačke dionice. Na početku škole polaznike smo podijelili u tri grupe prema rezultatima inicijalnog testiranja, a ona najbrža je nakon šest tjedana bila spremna za svoju prvu „peticu“ – 5 km trčanja u komadu. Poslije tog treninga vidio sam puno sretnih lica, a kroz nekoliko tjedana i ostale grupe su se odvažile na taj veliki korak i otrčale mali krug oko mostova. Do tada su ti mostovi našim školarcima zapravo bili barijere, a sada su postali pravi mostovi.
Sljedeći mjeseci protekli su u produljivanju distanci, ali i tempo je postajao sve bolji. Savski nasip smo preko ljeta zamijenili maksimirskom šumom, a prvog dana rujna došlo je vrijeme povratka na nasip i velikog testa za školarce – dužinski trening od 20 km! Baš kao u američkoj drami, priroda se pobrinula za dodatnu dramatiku pa je tog dana osvanuo tmuran i kišovit dan, kao stvoren da testira upornost i volju naših trkača.
Kiša se pred početak treninga malo smilovala i na nasip je izašlo stotinjak najhrabrijih, onih koji su cijelo ljeto marljivo trenirali i došli su pokazati da su za polumaraton spremni i mjesec dana prije roka. Idila nije dugo trajala i nakon 10 km kiša ponovno počela jako padati, nasip je bio sav u lokvama, ali nikome nije bilo ni na kraj pameti da skrati trening. Četiri mjeseca poslije prve petice ponovno puno sretnih lica, ali sada se kod njih vidi i sigurnost i odlučnost da tu neće stati, već i nakon što istrče svoj prvi polumaraton, nastavljaju u nove izazove i nove pobjede.
Za petnaestak dana je Večernjakov (polu)maraton, najvažnija utrka za adidas školu trčanja, kako za polaznike tako i za nas trenere. Oni će tom utrkom dokazati sebi i drugima da se može jako puno napraviti uz puno volje i truda, čak i ako na početku niste zaljubljenik u trčanje i nemate predispozicije za trčanje dugih pruga.
Na kraju su svi zavoljeli trčanje i pokazali da se trčanjem može baviti bilo tko bez obzira na godine, kilograme, spol… samo da smo zdravi. A nama trenerima to će biti potvrda da smo dobro radili i da se uz stručno vođenje treninga od potpunih početnika može napraviti polumaratonce u jako kratkom roku.
A kad ovaj film završi, slijedi još uzbudljiviji nastavak – pripreme za puni maraton…
Napisao: Goran Murić, glavni trener adidas škole trčanja Zagreb