S početkom ljeta, kao iz paštete, sa FB-a počeše iskakati slike školaraca s ljetovanja. Osjećam se kao da slušam raspored brodova u rubrici „Kud plovi ovaj brod“ kultne emisije „Pomorska večer“ koja od 1952. godine ide ponedjeljkom navečer na drugom programu Hrvatskog radija.
Izvještaj iz AŠT Rijeka izgledao bi nekako ovako :
Vanessa na Porozini
Marcela na Rabu
Danijel na Rabu / Baškoj / Zrču … trenutna lokacija obavijena velom tajne
Felina protutnjala Primoštenom, Cresom, Lošinjem, Kninom, Zadrom , očekuje se večeras na Splitskoj rivi
Željko u Gradcu
Ivana na Murteru
Ana u Živogošću
Jelena na Braču
Suzy 1 u Primoštenu
Suzy 2 u Vodicama
Iva u Colombu (Šri Lanka)
Valnea na Lošinju
Vendy na Rabu
Sanda se oko 20.08. očekuje u Provansi …
Moj brod ovega leta ni z porta ni partil ko Nebuloza iz Mikovske pjesme Tonija Kljakovića. Kad to sve čitam drago mi je zbog školaraca, al uhvati me neka sjeta. Imadoh kvalitetan plan (Prokletije, Tara, Durmitor), ali grah mi tako pade da ću ovo ljeto provesti na riječkom asfaltu – od Kantride do Panorame, a vrhunac tjedna je subotnje trčanje u Kastvu.
Nije svako zlo za zlo, a što nas ne ubije to nas ojača kaže prastara hrvatska mudrost. Dinamični duo D&D silno se trudi da postanemo najjači. Ma šta najjači ? Uz njihov dril postat ćemo daleko najjači!? S početkom lipnja počeli smo upoznavati riječke uzbrdice (a ima ih stvarno žestokih) i Kastafsku šumu. Dok neki subotom uveče idu u disko, mi subotom ujutro pohodimo Kastav (i poslije više nismo ni za šta 🙂 ).
Zbog nekog čudnog, nedokučivog razloga sve mi to paše. Ni Panorama, ni Kantrida, ni uzbrdice, ni kilometarska subotna trčanja Kastvom, ni krv, ni znoj, ni suze što je Rijeka ispala iz Europe, ni upale mišića, ni bolovi u koljenima, ni žeđ, ni glad, ni sparina, ni zvizdan, ni dodatni treninzi četvrtkom… pa čak ni kave/pive/čajevi (kvalitetni), noćna kupanja sa školarcima nakon treninga, ne mogu mi ništa.
Ponekad kao Forrest Gump imam osjećaj da mi neki anđeoski glas šapuće na uho „Run, Robert, Run“. Ima dana u kada se osjećam otporan na metke kao Chuck Norris i lagan kao Petar Pan.
I volio bih da me taj osjećaj drži sto duže.
piše: Robert Koprivnjak