Tko zadnji trči – najmanje se grči
Prvi puta sam upoznao trkače sa začelja trčeči polumaraton u Sežani ili Mali kraški maraton kako su ga slovenski organizatori simpatično nazvali. Bilo je proljeće, čudljivo vrijeme, mi kasnili ne očekujući toliko veliku gužvu i startali među posljednjima. Više od polovice polumaratona smo prestizali trkače sa začelja. Iznenadilo me koliko ih ima, neopterećenih rezultatom, gospođe u 50-tima (ili još kasnijim godinama) ugodno ćaskaju dok kaskaju, sve ispunjeno osmjesima. Mi “lovci na sanje” trčimo u grču za što boljim rezultatom i potiho im zavidimo na opuštenosti. Nisam tada nit slutio da će me taj doživljaj nedugo kasnije “navući” na trčanje upravo sa najsporijima i dijeljenje zaraze trkačkog virusa.
Stranci na nasipu
Prvi trening nove generacije trkača se pamti – toliko nam se ljudi prijavilo da smo ih morali podijeliti u 4 grupe, a svaka grupa ima svog trenera, nas četvoro – Goran, Kristina, Maja i ja. Nasumično smo ih podijelili jer su prvi treninzi bili isti za sve. Gledamo se tako dok Goran govori uvodnu riječ i objašnjava koncept treninga i čitave škole. Na licima “školaraca” spektar emocija – od nezainteresiranosti, strepnje, “zvjeranja” uokolo, pokeraških lica do onih koji se smijulje, više-manje nervozno. Tu i tamo netko je došao u društvu, većinom parovi, a ostali – stranci. Upravo to da je trčanje društven sport ili rekreacija, da se i najteži trening lakše prodahće kad držiš taj primordijalni korak s krdom – to je dugoročno najsnažniji razlog da se nastavi sa trčanjem dok ne postane navika, a kasnije i životna potreba. Mi treneri to znamo, a oni pomalo u nevjerici slušaju kako će tu u školi trčanja steći i nove prijatelje.
Ministarstvo smiješnog hoda i prva minuta
Kad je prvi trening krenuo dočekala su ih razgibavanja i atletske vježbe za jačanje muskulature i poboljšanje koordinacije. One su „probile led“ jer je nemoguće sačuvati distancu kada trener skakuće i vodi grupu izvodeći nešto što izgleda kao da je izašlo iz Ministarstva smiješnog hoda, iz jednog od skečeva Monty Pythona. Prosipa se smijeh i pomalo nestaje trema. Sad još nije teško, al onda slijedi prvi blok trčanja.
Podsmjesi na licima nekih, kao, “ma što je to meni 1 minutu trčat, alo, mogu odma bar 5 km”. A na nekim licima strah – ima ih po godinama i tjelesnoj građi svakakvih, šareno društvo. Na nekima se izrazito vidi da je stres posla, obitelji i sjedilačkog života uzeo maha – odaje ih višak kilograma, pogrbljeno držanje, nestabilnost tijekom izvođenja vježbi. Nikom ništa – još nije poznato da se netko rodio i odmah prohodao ili krenuo trčati svoj prvi maraton.
Krenulo trčanje. A bome i dahtanje. Okrećem se i gledam – nekima je lako (takvi su u manjini), a nekima cijeli život prolazi pred očima, al im je toliko teško da propuštaju najbolje dijelove 🙂 . A nismo još niti na pola prve minute. Nitko ne posustaje, svi drže taj lagani tempo. Tom tadašnjem tempu će se kasnije smijati i prepričavati na petom kilometru treninga kako su nekad umirali, a vidi ih sad! Prežive svi nekako, odradimo istezanje, neki su mokri kao da ih je pljusak oprao.
Napisao: Ivan Posinjak Ivša, pomoćni trener