fbpx

Prvi se pamti, al’ četvrti je najbolji!

Svaki put se pitam isto: „Šta je ovo meni tribalo?“.  Moja generacija u ranim šezdesetima nedjeljom sjedi u kafiću s frendicama na kavi, a ja putujem okolo i trčim polumaratone. Ulovi me strah u svoju petlju jer me uvijek nešto spriječi u redovitom treniranju: posao s projektnim režimom kad zadnjih 48 sati prije predaje nemam pravo na privatni život, ljeti godišnji, a u rujnu vikendima lovim bonacu bez turista. Zimi mi je žao propustiti skijašku sezonu koja traje samo 8 vikenda, a s ubrzanim klimatskim promjenama, čini se i sve kraće.

Krug na Poljudu
Foto: Facebook Split maraton

I tako ja uvijek zadnju noć prije utrke ne spavam baš najbolje i na mojim ramenima je težak teret kao da životi jedno 4 milijuna ljudi ovise o mom polumaratonu. Na kraju obično nađem neki kompromis sa svojim strahom i utješim se ciljem: sve što hoću postići je da istrčim cijelu utrku bez hodanja. Suprug i ja imamo svoj „Hall of Fame“ ploče s finišerskim medaljama koji krijemo u garaži od zajedljivih primjedbi naših pubertetlija. Na mojoj ploči piše: „Fuck the Pace, Enjoy the Race“. Prvi put kad sam istrčala 5 km na Plitvicama, imala sam osjećaj da sam osvojila olimpijsku medalju, a sin je komentirao: „Trebala si mi reći da su tvoji rezultati na 180-oj stranici. Ubi’ se listajući po poretku!“

 

Trčaona jato – okupljeno i spremno za start

Tako je bilo i u Splitu prije nekoliko dana: budna od 5 ujutro, s dva propuštena dužinska treninga na savjesti, krenula sam ranije iz svog hotela da se sastanem sa svojim Trčaona jatom. I odmah mi je bilo lakše: trener Leon će nas voditi, a Petra, Ines, Ana i ja ga samo slijedimo. Zagrijavanje, ulazak u startne zone, mahanje dron kameri i START. Najvažnije je uključiti sat kad prelaziš preko startne linije da ti ne uđe u statistike vrijeme dok se ne pokrene masa od tri startne zone ispred tebe. I tako je krenulo… Iskreno, prvu dugačku uzbrdicu nisam ni registrirala jer smo imali interesantne teme na tapetu: socijalna nepravda u svijetu, uloga sporta u životu obitelji K, što svaki muškarac u ranim dvadesetima zna suhati svojoj ljubljenoj… Znala sam napamet sve okrepne stanice: prva na 5, druga na 3 više, treća… i tako smo trčali sve dalje. Iznenadila sam se kad su nas rutirali u Loru pa sam čak uspjela i izmamiti osmjeh strogom vojniku s VP oznakom. Pa onda Poljud: nekoliko selfija za muževe, ljubavnike i partnere i evo već zadnje etape Marjan. Tu je taj kobni 17-ti s uzbrdicom koji su svi spominjali s prošlih utrka. Splićani su ovaj dio super organizirali: volonteri zdušno navijaju za svakog tko je stigao do ovog dijela, ženska klapa pored staze nasmijana pjeva i bodri, ma ludilo!

 

Trčaona na zagrijavanju. Foto: Facebook Split marathon

Negdje na početku Marjana, pridružio nam se trener Igor pa smo se razdvojili u 3 grupe: Petra i Ana naprijed koliko ih noge nose, moj osobni trener Igor i ja te Leon s Ines iza nas. Tu slijedi ključni dio: trener Igor me sluša kako dišem, daje mi upute kako da smirim otkucaje srca dubokim disanjem, dozvoljava mi da hodam (!) na kobnoj uzbrdici i uspjeva mu da na zadnjem kilometru finiširam s mojom granicom snova 6:00. Hvala Igore! Ruke gore, osmjeh od uha do uha, grljenje s Petrom, pusa mužu. Sve već znate ako ste to probali.

Slijedeći dan sam pogledala čip time: trčala sam PB s poboljšanjem od 8:09 u odnosu na Ljubljanski polumaraton! Dva puta sam računala, da ne bi bilo zabune.

Ako sretnete idućih dana neku žensku osobu u ranim šezdesetima koja hoda pola metra iznad zemlje, to sam ja!

 

Napisala: Sanja Žaja, članica Trčaone

 

P.S. Moji sinovi su komentirali: „O, ne opet! A taman je prestala pričati o Ljubljanskom polumaratonu.“ 😊

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts