Motivacija – utjecaj koji izaziva, usmjerava i održava željeno ponašanje ljudi. Tako bar kaže Wikipedija. A koja je moja motivacija? Što je to što me tjera da trčim sve brže, više, jače… ?

Prošli put pisala sam o svojoj primarnoj motivaciji, a danas ću se posvetiti sekundarnoj, ali ne manje važnoj. Za sve vas koji niste čitali blog, moja primarna motivacija je ljubav prema trčanju, čista, iskonska, možda sam rođena s tim. A moja sekundarna motivacija, vrlo jednostavano, to ste vi 🙂 Da, vi sa kojima trčim posljednjih pet mjeseci, i vi me pokrećete. I hvala vam na tome. U dobrom društvu vrijeme leti, a kilometri se nižu kao od šale. I koliko god bila jaka moja volja i motivacija (primarna), može se i meni dogoditi da posustanem. Ako jednom i dođe do toga ne brinem se jer znam da će tu biti netko od vas da me “podigne” i vrati na pravi put.

“Najbrži” – to smo mi i tako nas s pravom zovu 🙂 Ako je suditi po rezultatima sa Plitvica, zaista jesmo najbrži. Naši su članovi ostvarili vrlo dobre rezultate na utrci 5km, ispred nas su bili samo članovi atletskih klubova. Pa da nas malo pohvalim, kad nitko neće 🙂 A za to je sve zaslužan ni više ni manje nego prvi čovjek naše grupe, naša zvijezda vodilja – trener Siniša. On je i trener i spasioc, mentor i motivator i još puno toga… Čovjek od malo riječi, ali kad nešto kaže uvijek kaže pravu stvar. I vrlo je jednostavan, kod njega vrijedi samo jedno pravilo; rad, red i disciplina. (vidi se da je bio u vojsci 🙂 Pa tko voli nek izvoli! Ja osobno nemam ništa protiv; volim taj njegov režim kao i svi ostali jer on donosi rezultate. A ako propustite trening, on će biti prvi koji će to primjetiti a kad dođete slijedi vas kritika. Kao npr. kad mi je neki dan kroz smijeh rekao “Maja, propustila si jako bitan trening u petak”, – indirektna, fino zapakirana kritika koja momentalno izaziva grižnju savjesti i više vam neće pasti na pamet da preskočite trening. (nema predaha!).

I tako sam zaključila – Odmorit ću se tek kad umrem! 🙂 Pita me neki dan kolegica sa posla, Patricija (koja trči kod trenera Igora): “Maja, si živa? Te boli šta? Ma šta vam radi taj Siniša? Šta desetku trčite po toj sparini?? ajooj….” Trebalo mi je podosta dok sam je uvjerila da je sve u redu i da nema razloga za uzbunu. Kaže da je čula da su se na početku neki i izgubili u šumi pa je bila potraga. Istina, izgubili su se jer se nisu držali grupe. Ali čim smo primjetili, naš trener (i spasioc) je odmah organizirao potragu! E moj Siniša, možda si pogriješio profesiju, trebao si raditi za Gorsku službu spašavanja 🙂 Od toga dana (ne ponovilo se) trener je postavio svog druga Damira (popularnog zvanog Blaž) da vodi grupu, a on je još češće nego prije provjeravao jesu li svi na broju. Ali Blaž ne bi bio Blaž da nas nije baš svakoga puta – odveo na krivi put! “Lijevo, lijevo”, viče trener za njim. A Blaž ode desno, ni više ni manje! 🙂 A jednom sam i ja vodila, toga se nećemo ni prisjećati. (i dan danas imaju traume). Završili smo u predjelu šume gdje čovjek nije kročio nogom! Doma sam došla mokra od glave do pete, ali vrijedilo je. Bila je to prava avantura, definitivno jedan od onih treninga za pamćenje!

Iskreno, najviše su mi prirasli srcu oni u Šijanskoj šumi; to je moj dom. Jedino me brine što je šuma dom i veprovima, tako sam bar čula. Podijelila sam svoje strahove sa ostatkom društva koji su me smirili riječima: “Ma daj, Maja, pa neće na tebe, ne bi se baš najeli!” i “Ali bi zato na mene mogli!” – i tako su i veprovi pali u zaborav. Ništa nam ne može stati na put do našeg cilja – mi smo najhrabriji i naravno, najbrži 😉 Gledano kroz brojke, naša grupa je brojčano najmanja, ali zato imamo najviše – ozlijeđenih! I naš trener je jedan od tih, a izgleda da su se svi redom ugledali na njega. To vam je kod nas trend, a trendove valja slijediti 😉 Pa tako u našim redovima već dugo nedostaju oni najglasniji (Lara), najuporniji (Ika, Sale), a jedan od najbržih (Blaž) se polako ali sigurno vraća na stazu nakon ozljede. (Primjećujete li koliko se superlativa veže uz našu grupu?).

A naš trener, on nas i dalje prati u stopu, ali ovaj put – na biciklu! Ne, ne sprema se za triatlon 😀 Ozlijedio se na utrci Risnjak trail i trebao je mirovati. A tvrdoglav i uporan kakav je, nije si dao reći i išao je trčati! Naravno da se pogoršalo, pa sada samo pedalira 🙂 Njemu baš ništa ne može stati na put (pa ni vepar). Pričao je da je jednom imao “bliski susret” i da je svatko pobjegao na svoju stranu! A jučer se konačno i nama ukazao (Toniju i Denisu) u svom punom sjaju – Gospodin Vepar! Dakle, istina je, nisu samo puste priče! Okupirali su mi šumicu! Strašno…Od straha cijelu noć nisam oka sklopila… Kao što vidite, kod nas nema šale, trči se uvijek i svugdje, u svim vremenskim prilikama i neprilikama, bok uz bok sa veprovima. Nema odustajanja, to je riječ koja je kod nas strogo zabranjena. Jednom je naš Toni došao u iskušenje, bio je na pragu da odustane. Na vrijeme sam saznala i pravodobno reagirala; napravila bih isto za bilo koga od njih. Nitko mi nije vjerovao kad sam govorila da će se Toni vratiti – i vratio se. A moja Tamara, i ona preskoči tu i tamo koji trening sada kad je našla-drugu polovicu 🙂 Ali zato sam ja tu – njihov glas savjesti 😉 Vjerujem da je to jedna od mojih zadaća u ovom životu; vratiti ljude na pravi put, sada kad i ja idem istim.

I tako, malo po malo svi se vraćaju, neki sa bolovanja, neki sa godišnjeg a neki – sa krivog puta… Do jeseni ćemo biti u punom sastavu i punoj snazi, spremni za nove pobjede. Pred nama je nekoliko izazova, prije svega Istrian Wine Run, pa Pulska x-ica a potom Zagrebački maraton. U Puli ćemo braniti boje našega grada pred domaćom publikom, a potom idemo u metropolu da pokažemo što sve znamo i umijemo. A boje Grada Pule svakako će braniti i moj šef Giordano; jesam li spomenula da odnedavno i on trči sa nama? Svaka čast, šefe, pravi ste uzor 😉 Eto još jednog razloga da budem najbolja što mogu biti!

I dok se većina ovih dana kupa u moru, mi se radije kupamo u znoju. A osmijeh nam ne silazi s lica, svi znaju da je to mala gesta koja otvara vrata svakog prijateljstva. Ne košta ništa, a može usrećiti onoga kome je upućen. Smijeh – to je naš recept za uspjeh, uz puno rada i truda.
Dobro društvo zlata vrijedi i zato ljudi HVALA – zaista je lijepo trčati sa VAMA. 🙂

A sada vas pozdravljam, vrijeme leti, trening je sve bliže, a srce kuca – brže, jače, više! 😉

Napisala: Pčelica Maja

Podijeli tekst na društvenim mrežama: