Upravo sam pročitala tekst trenerice Maje o majčinstvu i sportu. Moram priznati da me jako razveselio i da sam se sva “naježila” dok sam ga čitala. Već dugo razmišljam o poznatom stihu “žena, majka, kraljica” i pitam se da li to zaista postoji? Ovo je bio pravi primjer da uz sve obaveze kao majka i cura pronađe vremena za sebe i svoje veselje.
Iako sam već duže u sportu, trčanje je bilo strani pojam za mene. To je bio razlog upisa u adidas školu trčanja. I sada, da odmah skratim ovaj početak kada te svi ismijavaju (Ideš u školu trčanja? Zašto? Pa idi, trči sama, šta će ti škola.). E da, sada upravo ti ljudi pitaju, i kako ide? Ja kažem super, trčimo 11 km. I nije više neka ironija, zar ne? 😉
Puno znoja, truda, sati i volje uloženo je u to. Ljudi, pričam o tome da neprekidno trčimo sat vremena, sat vremena. No, nažalost više ne mogu pričat u množini, tj. grupi, jer… selidbom u drugu državu bila sam primorana početi trčati sama. I škola trčanja je za mene postala osobna borba. Svaki tjedan tri sata sama sa svojim mislima i upaljenim zglobovima. To je razlog zašto sam se odlučila napisat ovaj tekst.
Nisam bila oduševljena jer napuštam školicu, super ekipu s kojom uz osmijeh odradiš trening, pa piješ, pa jedeš… i tako iz treninga u trening. Ali, cilj je bio zadan… polumaraton 10. mjesec, pa na polovici ne smiješ odustat. I, kreće najtežih mjesec dana.
Prvi trening, lokacija: atletski stadion, krug 400 m (ništa strašno), trening ubrzanja.
Po Tomijevoj računici (moram ga spomenuti jer je maksimalno uložio sebe i svoje vrijeme da mi olakša treninge, trčeći ponekad sa mnom, koji mi je kupio sat da mogu pratiti tempo svoje grupe, koji na sva moja njurganja i prigovaranja uzvrati osmijehom i rješenjem za nastalu situaciju, masira mi upaljeni zglob svaki dan … hvala ti na tome <3) ispada da trebam otrčat takvih 16 krugova. 16 dosadnih krugova, na monotonoj stazi. Sama?
16 x tih 400 m, vrijeme 9 h, temp 28 stupnjeva
Odrađen jedan krug, dva kruga, tri kruga i tako mislim njih sedam, zatim je nastao kaos u glavi koji sa strane osluškujem. Pa ja ne mogu trčati, prevruće je, nemam snage, di su sada Žac i Tomislav da me guraju i bodre još malo, još malo. HOĆU SVOJU GRUPU!!! Upisala sam školicu, jer ne mogu sama. Trening završen za taj dan, PRESTRAŠNO!!
Ali… sutra je novi dan 😉
Odrađen trening uz promijenjenu lokaciju, pozitivnije misli i ranije ustajanje. Sada kada pišem ovaj tekst imam iza sebe 15 uspješnih i motivirajućih sati treninga. (To ide one koji misle “štrajkat” na godišnjem odmoru.)
Cilj je blizu, ostaje nam još tri mjeseca pripreme i teških treninga, ali ljudi, sad više ne spadamo u kategoriju “rekreativaca”, sada postajemo ozbiljni trkači.
Škola te uči osluškivati svoje tijelo, organizirati vrijeme treninga, grupa ti pruža određenu snagu kod napora, ali ti i dalje moraš trčati sa svojim nogama i svojim mislima. Balans tijela i uma.
Društvo, hvala Vam na tri mjeseca zajedničkog radovanja, sada idem odraditi trening, da ne postane prevruće.
P.S. Igore, i dalje si kriv jer sam prešla u C grupu 😉
Roberta