Trčaona je moja trkačka obitelj od rujna prošle godine. Ovo je moja priča.
Najbolja prijateljica predložila mi je školu trčanja prošlo ljeto, kao način da „izbacim“ stres koji se nagomilao i da vratim svoju pozitivu koju sam negdje izgubila.
Uz to bila sam i pušač na vrhuncu svoje „pušačke karijere“ duge 20 godina koja nije išla u korist mog zdravlja. I na to sve dijagnoza hipotireoze – autoimuna bolest štitnjače.
Šaljem upit mailom u prvu školu trčanja koju mi je Google izbacio – TRČAONA. Vrlo brzo stižu mi informacije o upisima. Odrađujem prvi korak i šaljem prijavnicu.
Priključuje mi se i muž kao podrška – što se pokazalo kao dobra odluka. I krećemo – testiranje brzine na 1 km kako bi nas smjestili u prikladnu grupu po tempu. Upadamo u grupu A, najbržu početničku – opa!
Do tog rujna nisam pošteno trčala od srednje škole na satovima tjelesnog. Trkačima na nasipu i Maksimiru sam se čudila (rugala čak) i pitala se odakle im volja i motivacija za takvo nešto – po kiši, snijegu, vrućini, sparini, magli????? Formirana je grupa Maksimirski A, nas 10-ak na čelu sa trenerom Filipom kreće sa treninzima 3 puta tjedno. U početku su doslovno izgledali ovako: minuta trčanja, minuta hodanja naizmjenično, a postepeno se produživalo vrijeme trčanja a time i vrijeme ukupnog treninga. Utorak – dionice, trčanje sa izmjenom tempa, četvrtak – konverzacijski tempo (ja ga zovem tračaona tempoJ) i subota dužinski trening od kojih svaki ima svoj cilj a zajedno grade kondiciju i izdržljivost.
Naravno da sam usput izbacila uljeza – cigaretu, nije bio lako – ali ponosna sam na to! Odabrala sam trčanjeJ Koliko god je bilo teško, osjećaj tog malog uspjeha na kraju svakog treninga bio je motiv za dalje.Moja grupa i ja imali smo sreće što se tiče dodjele trenera. Dobili smo Filipa – pozitivca, vrhunskog motivatora, optimista, psihologa – točno ono što trebaš kad kreneš sa ovakvim izazovima.Kasnije smo u klubu izmijenili još nekoliko trenera, također izvrsnih i ničim manje vrijednim.
Kolege trkači i trkačice – i oni su motivatori, raznih profila – brži i jači, sporiji, izdržljiviji, šutljiviji, humoristični, pesimistični, ali prevladavaju OPTIMISTIČNI!
Najprije potpuni stranci, postaju znanci s kojima osim kilometara dijeliš recepte, savjete, viceve, tračeve – postajemo svojevrsna obitelj.
U veljači ove godine prijavljujemo svoju prvu utrku – Splitski polumaraton. To je nakon škole trčanja kao diploma nakon fakulteta, točka na I. Kondicijska priprema bila je najvažnija, vrijedno smo trenirali cijelu zimu do veljače – neovisno o vremenskim prilikama. Naravno da smo ga istrčali – to je jedno posebno iskustvo koje zaslužuje poseban naslov i više stranica, možda i knjigu. Do sada sam trčala ukupno 3 polumaratona – Splitski, Koprivnicki i Zagrebački. O svakom bi mogla napisati knjigu – od priprema, treninga, emocija, putovanja, doživljaja tijekom i nakon utrke. Sa jednog imamo i video snimku. Toliko je toga doživljeno, proživljeno, ispričano, proplakano ali na kraju završeno sa širokim osmjehom. Još uvijek sam pod dojmom cijelog iskustva, emocije se još nisu slegle.
Svatko od nas došao je u Trčaonu sa svojim motivom. Meni je to isprva bio način nošenja sa problemima i stresom. Trčaona je došla k meni (ili ja k njoj) u pravom trenutku i pokrenule su se ostale pozitivne promjene u mom životu – postajem discipliniranija u svakom aspektu života, bolja verzija sebe kao majka, supruga, kolegica, prijateljica. A uz to možda ću jednog dana imati tijelo atletičarke.
Započeti promjenu, ustvari početi s nečim što je fizički i psihički teško je veliki korak, a biti kontinuiran u tome i ne odustati je moj osobni uspjeh. Pobjeđujem sebe!
Dokaz je ovo da se volja može pretvoriti u psihičku snagu, a fizička ti dođe usput uz postepenu pripremu naravno.
Hvala ekipi iz Trčaone koja pozitivno utječe na moj život!
Vidimo se na ceneru! EDIT: Cener je istrčan i to uz PB na 10km!
I još nešto, jednog dana trčat ću i maraton ( vidi sastavak moje kćeri:)
Napisala: Nikolina Glavac, članica Trčaone Zagreb