fbpx

Što govorimo kad govorimo o trčanju

Ovu Carverovu parafrazu za naslov svoje knjige iskoristio je Murakami kad je napisao svoje osobne muke pisca – koji trči. I to još u japanskoj kulturi, kojoj je nepomirljivo da pisci, koji moraju biti dekadentni i zapušteni po vlastitoj definiciji, brinu i o ovozemaljskim stvarima poput trčanja ili zdravlja.

zener

U svojoj osmomjesečnoj trkačkoj karijeri i ja se ponekad pitam je li trčanje pomirljivo sa mnom kao osobom koja je desetljeća provela bez da se aktivno bavi nekim sportom, na stranu bicikl kao nasušno sredstvo kretanja od točke A do B.

I koja je zapravo krajnja svrha tog, budimo iskreni, ponekad stvarno maltretiranja samog sebe. Nemam jednoznačan odgovor, ali trčim sad kad sam počeo… Čak i po ledenoj kiši koja nas je sve prala na nedavnom Zagrebačkom “Noćnom ceneru” s kojeg je prva fotka.

Vučem ponekad na Forresta Gumpa, ali nisam takav samo u toj sferi života, pa svejedno 🙂

Nek mi ne zamjeri moja Škola što sam iskoristio fotku vlastitog sramoćenja 🙂

drageC

Kada sam prestao aktivno pušiti i redovno usisavati dim 30 dnevnih komada cigareta (stvarna scena iz mog lokalnog dućana otprije koji dan: penzioner koji je bio u redu prije mene zatraži cigarete na blagajni, prodavačica mu ih uruči, on ih vrati s pitanjem “imate neke koje nemaju natpis “pušenje ubija? Ova mu ponudi “pušenje može oštetiti spermu i smanjiti plodnost“, a deda veselo uzvrati “može, to mi više ne treba!“):

– bio sam nesretan
– žiFčan
– u dva mjeseca dobio 12 (dvanaest!) kg
– shvatio da imam ovisnički karakter
– znao pojesti večeru, pa litru kompota od šljiva, pa oko ponoći dvije kantice kesten pirea sa šlagom
– i napolitanke
– i sjedio, ležao, pa sjedio i onda ležao, misleći svake 2-3 sekunde na cigaretu

I onda se upisao u školu trčanja.

Sada sam i dalje ponešto nesretan, žifčan i znam napraviti povremeni genocid nad 300-gramskom čokoladom s lješnjacima.

Ali, osim što sam skinuo svih 12 kg i pretrčao zagrebački polumaraton, onih sat ili dva trčanja 3 puta tjedno uspijeva otkloniti i te, ali i množinu drugih briga.

Doduše, ima tu novih briga specijalizirano vezanih uz trčanje.

Tek nakon pola godine trčanja shvatio sam da je pola trčanja u glavi.

Iako sam preskočio i barijeru od 21 km i 2 i po sata neprekidnog trčanja, dan danas u “lošije” jutro počnem stenjati već nakon 2 km na treningu.

Kažu, gledaj okolo građevine, stvari, događaje, ljudi i pojave i ne misli na to kako ti je teško dizati batke u ravnomjernom ritmu te, iz svemira gledano, besmislene aktivnosti.

I znam onda na nasipu gledati npr. most. Vidi kako je lijep i elegantan u zagrebačkoj jesenskoj magli. Beli beli most bel ko slonova kost, rekao bi Goran.

Ali brzo onaj crv sumnje koji nas ljude tjera da uvijek tražimo nešto negativno počne govoriti:
– “čekaj, zašto se taj most nikako ne približava i kao da mi bježi? Most stani!”
– “Umoran si. Daj lijepo stani i ispuši se, nije to vrijedno nesvjestice”
– “Prohodaj malo, šetnjica uz rijeku može biti isto tako rekreacija poput trčanja”
– “Evo je, slezena. Najbesmisleniji organ u našem tijelu. Zašto ga uopće tjerati da se javlja?”
– “Od kave koju si godinama pio, kosti su ti sigurno oslabjele. Sad kad ti krcne nešto u stopalu ili koljenu, šepat ćeš do kraja života”

Onda počneš primjenjivati amaterske taktike koje si sam napabirčio, NE pročitavši ono što si davno trebao, gotove recepte koje su drugi napisali na temu psihologije trčanja. Pa tako koristim:

  • snimke radijskih emisija iz “Povijesti četvrtkom”. Napadi auto bombama u Libanonu 80-ih prilično skreću pažnju sa trkačkih briga. Iako to nije za natjecanja, kad moraš ići oštrijim tempom i paziti da se ne uljuljkaš.
  • zamišljanja da sam filmski snimatelj koji snima trkače ispred mene kamerom iz ruke, za uvodne kadrove filma. Ali se onda sjetim Babajinog filma “Kamenita vrata”, gdje trkač na nasipu doživi srčani udar, pa u strahu ipak okrenem na fejk snimanje video spota. Neki tehno-trash uglavnom, pa u glavi pokrenem ritam mašinu u ritmu udaranja mojih teških nogu o nasip
  • blebetanje sa sutrkačima. Dosta zabavno, dok se ne uspušeš. A uspušeš se brzo, tako da nije opcija za duge pruge
  • famozno gledanje okoline, ljudi i pojava, kad uspijem razviti lažni interes za njih

Pretpostavljam da svatko mora razviti vlastiti svijet kojim će se zabavljati dok trči i pri tom unaprijediti sam osjećaj trčanja kao nešto što te kao dihotomiju duše i tijela oplemenjuje. Znači, da tim trčanjem u neku ruku postaješ bolji. Čemu zapravo, trčanje ako tako ne razmišljaš?

Vidjet ćemo za koju godinu. Nije baš da su veliki svjetski umovi bili trkači, od Wittgensteina do F.D.Roosevelta (dobro, krivi primjer, čovjek je imao paralizu), nije da sam presretan što mogu izdvojiti našeg gradonačelnika kao primjer trkača, ali siguran sam u jedno, da volim latinske poslovice. I po karakteru sam više za “bis dat qui cito dat” umjesto “festina lente“. Tako da mi zapravo na neki perverzan način, osobnosti zapravo odgovara trčanje. Uostalom, i “mens sana in corpore sano“, da iskoristim i otrcanije fraze, ide u prilog činjenici da se nekim sportom jednostavno dobro baviti. A za nogomet imam tri, ne samo dvije lijeve.

Uglavnom, zaključujem s Nadan Vidošević-metaforom – u toplini doma vlastitog mozga trebate napraviti tajnu sobu u kojoj držite vrijedne stvari koje ćete koristiti kod trčanja. Nakrcajte ih amforama neobičnih misli, jer što su neobičnije, to ćete lakše maknuti fokus sa limita vlastitog ovozemaljskog tijela.

I koliko god opet, unutar nekoliko rečenica, iskoristio otrcane fraze iz rječnika nogometnih komentatora – bit trčanja valjda i jest u tome da ono služi kako bi barem u jednom, makar simboličnom, segmentu života pobijedili same sebe.

Napisao: DrageC

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

1 Comment

Join the discussion and tell us your opinion.

Ivanareply
27.11.2013. at 17:22

Tko nije nijednom trčao uz Dadu kao da nije ni trčao (: pozdrav c grupi!

Leave a reply