Moja avantura s trčanjem započela je sasvim slučajno. Vozeći se svakog jutra umorna i snena na posao i tražeći svakodnevno razloge za to moje stanje, ugledala sam čudo. Tad je to za mene bilo pravo malo čudo, pomislih možda rješenje za moje jutarnje probleme, pa čak i one zdravstvene.
Prolazilo je vrijeme, no i dalje su se moja jutra činila nekako tmurna, a kako kažu ‘Po jutru se dan poznaje’, tako se nastavilo i kroz ostale dane. No, svako malo ponavljala su se moja mala jutarnja čuda. Kraj mene je svako jutro prolazio crni auto s velikim natpisom ‘Adidas škola trčanja’. Prva pomisao bila je: zar postoji škola trčanja? I tako krenu ranojutarnja razmišljanja tko se to odlučuje za školu trčanja, kome uopće treba trčanje, zar je to sport, kako me netko može naučiti da trčim, da dugo trčim, da se ne umorim, da izdržim. I bezbroj, danas glupavih pitanja, a tad tema za razbijanje glave cijeli dan.
Nakon dva tri susreta s navedenim autom počela su moja ozbiljna razmišljanja o nečemu što mi nikad ni na pamet nije palo. Da započnem svoju najčudniju avanturu, da trčim. I tako iz dana u dan, pa iz sata u sat, pa je počelo sve intenzivnije. I donesena je moja konačna odluka – počinjem trčati. Mada, bilo je razloga za odustajanje, tisuću pitanja kako ću posložiti sve obaveze, kako ću stići odraditi sve što trebam, pa puno je triput tjedno. Bilo je kolebanja, vaganja, no danas shvaćam da sam samo tražila izgovore za svoje moguće neuspjehe. Nekako u isto vrijeme kad sam ja donijela odluku o svojoj novoj avanturi prijateljica je krenula planinariti. Pozvala je i mene da krenem s njom, no tada sam mislila da je trčanje napornije, zahtjevnije, al danas znam da je sve to isto, da sve ovisi o volji i želji pojedinca da u nečemu uspije ili ne uspije. Al od svih mogućih izgovora jedina važna činjenica bila je da je svaki oblik gibanja važan za moje zdravlje i ta je odluka bila presudna. Zaključak je bio: uzimam sudbinu u svoje ruke, od danas postajem osvještenija, brinem o svom zdravlju i o sebi.
Naravno, u tom momentu konačne odluke ponovo se javljaju moje sumnje. Polako počinjem širiti priču prijateljima da ću početi trčati. U njima nalazim i skeptike i one koji čvrsto vjeruju u mene. Bližio se dan kad moram reći krećem li i hvatam se u koštac s nečim što je za mene do tada bilo kao naučna fantastika ili ponovo odustajem, jer tako je najlakše. I svanuo je taj dan, auto s ‘Adidas pozivom’ projurio je kraj mene i ja sam znala da je to znak za promjene u mom dotad učmalom životu (što se sporta tiče). Uplatila sam članarinu, kupila dvoje trkače tenisice (a do tad nisam ni znala da postoje tenisice samo za trčanje) i svu popratnu opremu i krenula u nove pobjede.
I napokon, došao je i taj dan, prvi dan moje avanture. Bilo je napeto, nekako stidljivo, al s pozitivnom odlukom da ću ustrajati i trčanje učiniti svojom razonodom. Počelo je polagano, čak me i začudilo kako je to lako, kako sam se i prije mogla baviti trčanje, nije to ništa strašno. No, nije lako, danas su to ozbiljniji treninzi, no sa svakom novom otrčanom minutom ja sam sve ponosnija. Stalno pričam o tome, mada onima koji misle da je otrčati 10 minuta u komadu šala, to izgleda smiješno. Tad ih pozovem da mi se pridruže, ali svaki od njih nađe neki valjan razlog kojim se opravda što baš tada ne može, a to me tako podsjeća na mene u mojim danima premišljanja. 🙂 Treninzi su odlični, oduševila me pozitivna energija, mladi treneri, uvijek nasmijani, vedri, puni entuzijazma prema trčanju i brige za svojim zdravljem. Prije svega dobra organizacija, informiranost i ljubaznost.
No, svaka lijepa priča nije dobra ako nema i neku lošu stranu. Moja se javila u obliku bolnih potkoljnica koja nažalost traje i danas dva i pol mjeseca od prvog treninga. No, ne želim da me to pokoleba, da uopće utječe na moje razmišljanje o nekom prestanku te razonode koja me danas čini sretnom. Odlazak na svaki trening za mene je moj mali ritual. Već od jutra me drži ‘nabrijanom’ i jedva čekam da odradim svoj zadatak. U vremenu kad nema treninga svoju rutu otrčim sama. Odlučila sam svom tijelu dati ono što zaslužuje, zdravlje jer tako se nas oboje osjećamo sretno i fizički i mentalno.
No, preda mnom je novi izazov, 5 km na Plitvicama. Još sam uvijek neodlučna jer odlučila sam na početku da će trčanje biti moja razonoda bez zabilježenih minuta, sata, kilometara. Ponovo važem, al nakraju ću opet donijeti dobru odluku jer sve što je vezano za moje trčanje je dobro, dapače odlično. A danas, danas više ne primjećujem onaj auto koji je bio ranojutarnji poticaj mog razmišljanja o svemu, moja su jutra odmorna i vesela. Više ni kiša ne utječe na moje raspoloženje jer dapače baš je gušt otrčati po nasipu uz laganu kišicu s grupom ljudi koji dolaze na tih sat vremena druženja nasmijani i s istim razlozima koji su i mene potakli da budem dio te velike zajednice – Adidas škole trčanja
Napisala: Aleksandra