„Što vi učite u adidasovoj školi, kako se radi panceta ili kako se trči“… „ma ča ti rabi škola za teć, zameš gumarići i tečeš, ni baš to neka filozofija“ – bili su neki u moru šaljivih komentara mojih prijatelja i kolega kad su čuli da sam se upisao u školu trčanja.
A zašto sam uopće krenuo u taj „projekt“? Htio sam se odvojiti od kauča i učiniti nešto za sebe, upoznati neke nove face i steći nove dobre navike (i rješiti se mojih brojnih starih loših navika).
Nakon mjesec dana mogu reći da se većina od toga počela ostvarivati. Trenerski duo D&D je vrhunski, program škole krojen baš po mjeri. Ima za svakog ponešto – i za početnike bez kondicije i za one „malo“ (a u stvari puno) brže i izdržljivije. Stvarno idemo postupno i svatko od nas može s ponosom reći „svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem“.
Efekt grupe i pripadnosti je također vrlo bitan element u cijeloj priči. Mislim da bi barem 50% nas sigurno već odustalo u prvih mjesec dana da trčimo sami. I bude mi nekako toplo oko srca kad za nekoga mogu reći „pa kako ju ne znaš – to je moja prijateljica iz razreda iz adidas škole trčanja”.
Nakon otprilike 4 tjedna imali smo test na 1 km u Kostreni. Bio sam fasciniran koliko brzih ima u mom razredu 🙂 , pa i sam sam otrčao svoj najbrži kilometar u životu. Veselim se svakom novom treningu, onom prekrasnom osjećaju poslije kad te sve nekako slatko bolucka i zateže, a imaš energije za razmaknuti planine.
Kad istrčim svoj prvi polumaraton sam ću se sebi obraćati sa Vi prvih tjedan dana 😀
napisao: Robert Koprivnjak