Sad kad ovo pišem onako potiho, sramežljivo tek sam sad počela razmišljati zašto sam sad počela trčati u ovim mojim godina (tek mi je 39). Kao prvo da dokažem sebi i naravno drugima da ja to mogu i da nešto i s nečim obilježim svoj 40 rođendan. Trčanje mi je bilo noćna mora oduvijek. Bavila sam se ja sportovima raznim kao klinka gimnastika pa rukomet pa malo odbojke u osnovnoj školi i na kraju je prevladao karate s kojim sam dogurala do smeđeg pojasa, da nije bilo onih zbivanja 90-tih tko zna možda bi i nastavila.
I tako baveći se karateom i tamo smo naravno morali trčati jer smo imali trenera koji nas je naganjao gdje god je stigao. Ja sam naravno uvijek ali uvijek njurgala pa zašto pa kako, jel moramo i naravno da sam dobijala one ručno napravljene i improvizirane utege za ruke i noge od pijeska i tako sam morala trčati dok ne „krepam“. Tako da mi trčanje nije baš leglo ni u mlađim danima mog života, bilo je ono ajd obavit ću ako moram i bez imalo veselja i radosti.
Nastavilo se to i dalje u ozbiljnijim danima mog života jer zbog posla moram imati malko kondicije i biti spremna na sve i svašta. Došlo je ozbiljno vrijeme udaja, djeca bla bla bla, da ne duljim uljenila sam se pa malo opuštanja pa dođe iz guz… u glavu da treba nešto napraviti u svom životu i da se treba malko pokrenuti,odlučila sam prestati pušiti puf 5 kg. Počela sam se baviti doma nekim vježbicama sve je to bilo super, tijelo se malo učvrstilo, mišići se počeli pokazivati ali mi je falilo malo cardio treninga pa sam počela sama trčati. Ajme meni muko moja.
Skinula sam program na mobitelu 5 km za početnike koje su to muke bile kad se sjetim nisam mogla otrčati 200 metara, a da ne padnem u „komu“. I onda doma imate dragog koji se bavi onako rekreativno trčanjem onako od šale otrči 20-30 km na dan pa ode trčati ultra maratone pa treking utrke pa ti pravi društvo na tvom treningu pa ti malo ubrza tempo onda meni dišpet proradi – e pa neću stati pa makar se vratila kući puzeći ali ću otrčati.
Sjedim ja kao i uvijek malo surfam i puf sa strane negdje se pokaže škola trčanja adidas. Hm šta sad? Ajd pogledam malo pročitam pa nije to tako loše i upišem se ja u školicu, a i naravno da me je ono zagolicalo „spremiti nas za naš prvi polumaraton u 7 mjeseci „hmmm???
Krenuše prvi treninzi sve onako laganini, malo trčanja malo hodanja, ali ništa lakše nije, još se ja javim u onu grupu koju su pitali tko može otrčati 2 km bez stajanja. Ja onako sva važna pih ja to mogu jer sam trčala prije toga sama, al brzo sam se vratila ja u B grupu gdje je sve super onako kroz smijeh i zezanciju, ali se odradi.
Treneri su super onako blagi i dobri ali i njih uhvati žuta minuta pa se opuste i povuku malo jačim tempom, ali i to odradim uz njurganje ali odradim. Kažu da smo super generacija da imamo mota za trčanje i da smo disciplinirani pa su zadovoljni, ono što smo svi (valjda) shvatili da trebamo biti redoviti, slušati njih pratiti program i rezultati će biti tu. Ne forsirati se previše da nas ne ponese kad ti dobro ide, znači odraditi onako kako oni kažu pa će sve biti ok i naravno da izbjegnemo ozljede i da nas ne ponese jedan dobar dan u trčanju koji bi mogao sve pokvariti.
Nakon 2 mjeseca sam odlučila ići trčati na Plitvice kao i veći ostatak kolega iz školice utrku od 5 km, koja je odrađena super. Bilo je tu svačega ali smo otrčali. Na početku laganica nizbrdica, smijeh pričanje dok se trči a povratka je bio malo „napet“ jer smo sve ono što smo trčali nizbrdo morali otrčati uzbrdo što je meni bilo malo fjaka, nisam od onih što volim uzbrdice. Ahhhh. Ima li takvih uopće pitam se, ali ono što se odvija tijekom utrke je super, boriš se sa uzbrdicom, boriš se sam sa sobom i svojim mislima pa malo te uhvati fjaka kao ono ja to ne mogu, preteško je pa čuješ iza sebe nekoga kao govori – ajde nema stajanja možeš ti to. Povuci pa te to malo povuče i dođeš do cilja nekako ali dođeš, ali je zato osjećaj fantastičan kad prođeš kroz cilj onako sav zajapuren, crven, znojan uletiš u cilj sav sretan (možda što je utrka gotova i nema više paćenja ili…).
Slijedeća utrka Fužine 7 km i opet treneri kažu da je lagana utrka sve ravno, samo je mala uzbrdica na sredini utrke i to je to. Sve super sve za pet, trčkaraš uz jezero vrijeme idealno, nema sunca, vjetrić puše i stiže ona „lagana uzbrdica“ moš misliti dušu sam ispustila čak sam je malko prehodala pa opet laganini trčkaranje do cilja. Treneri čekaju negdje na sredini daju ti podršku, mašu, podržavaju i uz njih je sve puno lakše.
Na kraju smo svi opet sretni zadovoljni prolazimo kroz cilj, hvatamo onu medalju kao da nam je sve u tom trenutku. Onako umorni ali opet zadovoljni idemo svi skupa na jedno zasluženo piće i odmah kreću planovi za neku drugu utrku. Ovo ljeto kao da nam ide na ruku nije bilo nekih paklenih vrućina pa je sve to nekako lagano za odraditi, barem sam tako mislila dok nije došao plan programa za srijede trčanje uzbrdo prvo 6,8 sad smo već na 10 x200 m. Uuuuu kako je to teško, teško toliko da noge klecaju jedno pola sata kad se završi trening ali je poslije toga trčanje po ravnom mačji kašalj, kao da letim.
I još kad pored sebe imate trenera koje leprša pored tebe i trči one uzbrdice sa smiješkom i još priča bez da se zapuše odmah mi je lakše za odraditi (hahahaha).
Prvi cilj mi je bio otrčati 1 sat da ne padnem u nesvjest – odrađeno. Sljedeći cilj je doći i završiti taj moj prvi polumaraton da vidim kakav je to osjećaj, što sve prolazi kroz glavu, kako se ljudi osjećaju kad otrče i završe utrku? I naravno, dugoročni cilj da trčim sa guštom, voljom i da se smješkam dok vidim druge početnike kako savladavaju svoje prve trkače korake.
Kako vrijeme prolazi i kako imam sve više kilometara u nogama počinje mi si čak i sviđati trčanje, nije mi više fjaka i tlaka kad moram ići na treninge, čak i ponekad sama otrčati što mi je na početku bilo grozno. Počinjem se osjećati nekako smireno, slobodno i to je moje vrijeme koje provedem onih sat pa možda i nekad bude dva koje imam samo za sebe.
Zato hvala prvo onima koji su organizirali adidas školu trčanja i približili trčanje ljudima koji su mislili da je tračanje za njih neki neostvareni san i cilj, našim trenerima i svim pozitivnim ljudima koje sam srela i koje ću sretati dok trčim. I naravno mojoj boljoj polovici i dječici koja trpe moje izostanke dok ja guštam i trčim.
Sanja Slavulj