Tisuću je razloga zašto sam počeo trčati. Većini školaraca su razlozi isti pa ih niti nema smisla ponavljati.
Pola godine od početka trčanja svi ti razlozi su se rasplinuli poput bebinog prdeža u oluji. Sada trčim bez razloga. Točnije – moje trčanje nema svrhu.
U tom smislu, ono je slično sviranju. Ili plesu. Niti jedno niti drugo nemaju svoj cilj. Na primjer: cilj plesa nije doseći određenu točku na plesnom podiju, kao što bi to bio slučaj kada bih krenuo na put. Isto tako, cilj sviranja nije doći do kraja skladbe. Kada bi cilj sviranja bio kraj skladbe, tada bi najbolji muzičar bio onaj koji najbrže odsvira. Zamisli Hendrixa na koncertu kako opiči jednu notu na đitri iza glave, baci je na pod, zapali i – kraj koncerta!
Kad plešeš – sam ples je cilj. Kad sviraš, sama svirka je cilj.
Za mene – taj koncept vrijedi i kod trčanja.
Kada trčim, moj unutarnji glas ne govori. Ništa ne očekujem i za ničime ne žalim. Ne žudim, ne tražim, ne patim, ne ljutim se, ne želim, ne zahtijevam, ne opirem se, ne svađam i ne zavidim.
Koncentriram se na disanje jer me bole tetive, a pluća peku kao da udišem živu vatru. Ruke trnu i pljujem višak sline koji ne mogu progutati. Ako si priuštim taj luksuz – izgubit’ ću ritam disanja. Ritam koraka. Ritam kojim brojim centimetre ispred sebe u satima, a kilometre iza sebe u sekundama… i oboje traju podjednako. Tek tren.
Brojim korake na šljunku, u blatu, na putu i asfaltu, na kiši, na suncu, ujutro i navečer. I svaki puta me odvedu u stanje mira. Stanje u kojem shvaćam da je cilj života, mjesto na kojem se taj cilj nalazi jednostavno… sada i ovdje.
Branimir Trošić