Kad mi je prijateljica prvi put spomenula da se upisala u adidas školu trčanja pomislila sam kako je to lijepo, no nije za mene. Moram priznati da sam kategorički to pomislila. Uvijek sam se mučila s trčanjem. Voljela sam plivati, igrati badmington, pomalo planinariti. U tome bih uistinu uživala. U trčanju-nikad. Iskreno – ako nešto ne znaš, to te niti ne privlači jer ti samo zadaje muke. Na samom početku bih se iscrpila, krepana došla doma, slijedeći dan dobila „muskulfieber“ i nakon toga me trčanje opet nije godinama vidjelo. No ta moja prijateljica.. ona je imala sjaj u oku kada je pričala o trčanju. Toliko jasan sjaj da me, uz sve ostale argumente, navela na razmišljanje da i ja upišem školu. Uzimajući u obzir sve gore napisano, najveći poticaj mi je bio da se s intenzitetom vježbanja kreće malo po malo i da treneri u školi paze na nas koji nemamo pojma. Bila mi je potrebna dobra godina dana da se još jače zagrijem za tu misao, da pokušam trčanje ubaciti u raspored između troje djece, njihovih obaveza, muža i posla… no dogodilo se čudo i ja sam se upisala. I tu sad počinje moja priča. 
Već dugo me nešto nije toliko oduševilo i iznenadilo kao trčanje.
Oduševilo zato što sam se istinski zaljubila, a iznenadilo jer isto tako istinski nikada nisam voljela trčati. Polazeći od te dvije spoznaje podijelit ću s vama svoje osjećaje i različite misli koje nosim u sebi zahvaljujući ovoj rekreaciji u koju sam se upustila.
Trčanje je poput života. Snažno vjerujem da je ono jedno osobito fizičko, ali i duhovno bogatstvo. Spoj tjelesne kondicije i mentalne izdržljivosti.
Čovjek kada se rodi fizički dolazi na ovaj svijet. Odmah ga se pregledava i uvjerava zabrinutu i sretnu majku da je sve na svome mjestu. „Ima deset prstića i na rukama i na nogama! Jupi!“ „ Malo je još plavičast s čunjastom glavom, ćelav i zgužvan, ali koga briga – zaplakao je!!!“- i nitko sretniji od te mame, ponosnog tate i ostatka bliže i dalje rodbine. Jer na svijet je došlo još jedno čudo.
To čudo u početku relativno često plače. Time izražava svoju potrebu za hranom i toplinom. No, uz tu potrebu, malo čudo od prvih dana smireno i lijepo spava kada je zbrinuto, zagrljeno i voljeno. Od prvih dana potrebna mu je nježnost i toplina. S vremenom se počne i smijati, gugutati, puzati i hodati te trčati! Da, da, trčimo od sasvim malih nogu i to nam je definitivno najdraži sport u najranijem djetinjstvu 🙂
U školi trčanja sam počinjala polako. Baš poput malog djeteta. Prvo se dogodilo čudo kada sam se odlučila upustiti u svijet trkača. A onda kako slijedi: malo trčiš pa malo hodaš. Svakim danom iznova jačaš mišiće, nabijaš kondiciju, savladavaš tehniku… Baš kao dok si dijete, ne znaš još ništa o životu pa se roditelji spuštaju na tvoju razinu kako bi te iz dana u dan učili svijetu u kojem živiš, novim stvarima, novim riječima; tako su strpljivo naši treneri nas uvodili u svijet trčanja. Ohrabrivali bi nas za svaku pretrčanu novu minutu.
„Plakali“ smo kad više nismo mogli, veselili se svakom uspjehu i osjećali se jako lijepo i ugodno u silnoj pažnji koja je od prvih dana bila usmjerena na nas. Poput djeteta, još o životu ništa nisam znala, ali sam ulazila u taj svijet, malo po malo napredovala i počela osjećati da tu pripadam. S istomišljenicima oko mene, toliko različitih godišta i životnih profila, različitih karaktera i životnih priča – ali svi tu pripadamo. I polako postajemo već veliki…
Svrstavaju nas u jakosne grupe sukladno našoj kondiciji te postajemo dio još užeg tima. Da bi se u životu razvio u cjelovitu i normalnu osobu moraš imati bar jednu najbolju prijateljicu. U trčanju isto tako definitivno ne možeš bez nje. Ona ti pomaže u svemu. Tjera te da ideš kada ti se ne da, zabavlja te kako bi zaboravio na muku, nosi maramice koje ti redovito zaboravljaš, potiče te da još malo izdržiš kad više ne možeš.
Moja najbolja trkačka prijateljica je Lidija! Bez nje sigurno ne bi uspjela i vjerujem da je puno teže onima koji prolaze kroz novi svijet trkača sami. Baš kao i u životu! Kako smo već mladi trkači, počinjemo misliti sve više i više o trkačkoj opremi, prehrani, području na kojem trčimo i svim ostalim mogućim pomagalima i rekvizitima. Počinjemo uviđati koliko se stvari može urotiti protiv nas, a koliko toga može ići nama u prilog. Ako smo prekasno jeli, nismo se adekvatno obukli ili obuli, ako je prevruće ili prehladno, ako nam padne tlak ili pak ima vlage u zraku više nego u tropima – bit će puno teže. Ali ništa od toga teškog nije neobično.
I u životu ima puno teških stvari. Puno problema, puno tegoba, puno prepreka na životnom putu. Za neke od njih smo sami krivi. Jednostavno je tako. Na greškama se najbolje uči. Na neke pak ne možemo utjecati. Bog nam ih je stavio na put, pa se ti nosi s time. A što drugo možeš? Možeš ili ići naprijed ili odustati. No u konačnici, vjerujte, odustajanje nikad ne dovodi do cilja. Baš kao i u životu- različite okolnosti nas uče nositi se s njima. Što možeš – mijenjaj, što ne možeš -prihvati!
Sada polako dolazimo do razdoblja kada smo u cvijetu mladosti i moramo polagati maturu. Naša matura bila je definitivno odlazak na Plitvice. Naših prvih pet kilometara u komadu!!! Meni osobno – jedno jako, jako teško iskustvo. Jedva sam pretrčala, dušu sam ispustila, ali sam uspjela! No ako me pitate kako – pojma nemam. Tu dolazim do one čuvene rečenice: „Nije dobro da čovjek bude sam.“ I to potpisujem!
Trčanje je individualni sport. Tu sve ovisi samo o tebi. Ne može ti nitko pomoći da pobijediš, a s druge strane, ne možeš zeznuti cijeli tim ako ti podbaciš. Tu cijeli tvoj uspjeh ovisi samo o tebi. Baš kao što si individualac u životu i sve što činiš i radiš – TI činiš i radiš i nitko ne može živjeti život u tvojoj koži. Međutim tu postoji onaj „ali“ koji je jako bitan. Koliko god da si sam, drugi ljudi tvoj život čine veličanstvenim. Jer s drugima dijeliš svoje radosti i tuge, s drugima živiš, komuniciraš, surađuješ; drugi ti pomažu da rasteš ili padaš. Zato se okružite dobrim ljudima u životu, kako biste uvijek samo rasli 🙂
Mojem trkačkom rastu i izdržljivosti zahvaljujem i treneru Nikoli koji me na Plitvicama bodrio da uspijem bez stajanja doći do cilja. Vjerovao je u mene kada ja nisam. Molio me da još malo izdržim. I uspjela sam nadići svoju fizičku slabost snagom duha i podrškom trenera i dakako, moje Lidije. Ja sam u tome trenutku uspjela. Možda u nekom sljedećem natjecanju neću uspjeti – no, ruku na srce, ima i takvih dana. Nekad jednostavno ne ide, ali izgubljena bitka ne znači da je izgubljen i rat. Važno je dići glavu i nastavit dalje. U konačnici se trud sigurno isplati!
I tako smo Lidija i ja zajedno ušle u cilj te smo, nakon što smo smirile noge koje su se tresle, popile galon vode i preobukle se u toplo- krenule na „maturalac“ po jezeru 🙂
Kad smo položili maturu kreće opet život.. sve smo bolji, sve smo jači i pripremamo se za još viši cilj. Osjećamo se već odlično, treninzi nas iscrpljuju, ali kad ih odradimo-nitko sretniji od nas. Možda se pojavi nešto nepredvidivo i teško prihvatljivo poput ozljeda, pa moramo malo napraviti i pauzu no, tako vam je i u životu. Nekad su najveće žrtve one kad ne smijemo djelovati i kad se moramo povući. Ali i tu treba biti jak, na vrijeme stati kako bismo se oporavljeni mogli vratiti.
Nevjerojatan je to osjećaj kad krenu ti dužinski treninzi od desetak kilometara. Nekad smo mislili da nema šanse da ćemo toliko biti u stanju pretrčati. Patili smo na pet kilometara, a sad ih ponekad pređemo ko’ od šale. Pa trčiš svojim tempom, pa krene kriza i težina da misliš kako ćeš stati, ali te oni kojima ide bolje bodre da možeš. Onda shvatiš da je trikilometarska lagana uzbrdica zadavala muke, no kreće ravan teren i ti potpuno slobodan ideš, ideš, ideš..
Ja sam mlada trkačica, reklo bi se još početnica. Čekaju me moji prvi polumaratoni i maratoni života. Ne znam kako će sve to proći, ali znam da želim.
Lijep je to osjećaj kad dođeš do cilja, kada znaš da si nešto teško odradio. Dovoljno teško da osjetiš ponos kada odradiš, a opet lijepo da uživaš u tome što radiš.
Trčanje je uistinu poput života. Za sve ono za što se potrudiš i dobro oznojiš ima puno jaču vrijednost od onoga što na brzinu dobiješ.
A da ne govorim o tome koliko je nadahnjujuće kada pobijediš sebe i odradiš još više od onoga što si mislio da možeš. Postaješ svjestan činjenice da je uz trud i vjeru apsolutno sve moguće!
Petra Ljubetić Pintarić