Petak 08.08.2014. dolazim s treninga, umorna i znojna, bacim oko na mailove, kad ono obavijest adidas škole trčanja o natječaju „Školarci trče i pišu“, a kao nagrada tenisice. Koje li slučajnosti, upravo mi je moja Josipa nakon treninga kad sam se požalila na bol u stopalu rekla „sigurno imaš loše tenisice“. Evo prilike da moje jeftine i stare tenisice, zamjenim s novim i markiranim 😉
E sad, što da vam piše žena koja je uvijek među posljednjim na treningu, a vrlo često i posljednja; i nije da to nisam znala i prije kretanja u školu trčanja, jer 32 godine sjedećeg posla i buljenja u ekran stvorilo je jedno tromo, nepokretno biće bez kondicije, sa čestim bolovima u kralježnici, glavi, ramenima, rukama pa i nogama.
Mogu reći da sam krenula pomalo isprovocirana od mlađih kolegica (sada sam im beskrajno zahvalna) na prve treninge koji su bili za umrijeti, ono; plačeš i trčiš. Ali, uvijek ima ali, ne odustajem, jer sam shvatila koliko god meni to ide teško osjećam se dobro u društvu, na zraku sam, bolje spavam i što je najvažnije sad me samo bole noge (valjda zbog loših tenisica 🙂 ).
Ima tu još dobrih stvari, trener moje grupe (da se drugi ne uvrijede) brižan, pažljiv, motivirajući, svako malo dolazi na začelje kolone, bodri nas posljednje i tako svaki trening prođe u dobrom raspoloženju. Da ne zaboravim spomenuti kako sam upoznala sve maksimirske staze i stazice, što zbog rute kojom trčimo, što zbog traženja prečaca da bih dostigla svoju grupu.
Ne znam dali ću ikad biti trkač, ne znam da li ću ikada istrčati 10 km i više, ali znam da ću trčati zbog sebe, svog gušta i dobrog osjećaja, a i da se “trkači“ mogu smijati i šprdati sa pužekima.
Od srca zahvalna adidas školi trčanja što me je izvukla iz tromosti i vratila „život“.
Dragica Halaman