Nakon dužeg razmišljanja ipak sam odlučila podijeliti svoj doživljaj škole trčanja u koju sam se upisala prvi puta ove 2014 godine. Jednog toplog ljetnog dana 2013., dok sam pila kavicu u Maksimiru protrčala je grupica ljudi u žutim adidas majicama. Prvo što mi je palo na pamet je bilo pitanje “Što ove jadne ljude tjera da trče po ovoj vrućini?”. Odgovor sam dobila ove godine nakon što sam se i sama upisala u tu istu školu.
Nakon duge zime jedva sam čekala taj ožujak i početak škole. Moji strahovi koji su bili toliko veliki da ću se zblamirati i biti najgora skoro doveli do toga da uopće ne dođem na prvi trening. Srce mi je tuklo kao da krećem u prvi razred osnovne škole.
Međutim, kada sam vidjela plan trčanja koji se sastojao od jedne minute trčanja i minute i pol hodanja odahnula sam i odlučila pokušati. Moram napomenuti da sam zaposlena majka troje djece, cijeli dan zatvorena u uredu i sa 42 godine bila u strahu da ću se jednog dana doista pretvoriti u uredskog “štakora” kojem će se mišićna masa pretvoriti u neku drugu masu. Moje tijelo je žudilo za nekom fizičkom aktivnošću.
I onda je krenulo tri puta tjedno i svaki puta sve veća želja za trčanjem, treninzima i oduševljenje mladim trenerima i trenericama koji su imali toliko volje i entuzijazma i za nas u najsporijoj grupi, za žene poput mene koje svaki puta nešto drugo boli i postavljaju bezbroj pitanja. Oni su se radovali sa nama svakoj našoj pretrčanoj minuti, bodrili nas kada nismo vjerovale u sebe. Zbog toga sam im neizmjerno zahvalna.
Na početku nisam ni sanjala koliko će mi ta škola trčanja utjecati na život. Radni dan koji počinje u 6h ujutro bi završavao kasno popodne i zbog umora ne bih imala volje ni snage za neku sportsku aktivnost. Danas jedva čekam da sjednem na bicikl i da se uputim u Maksimir gdje sam upoznala i predivne ljude koji sa mnom dijele svaku minutu trčanja, sve strahove neuspjeha ali i oduševljenje nakon svakog pretrčanog kilometra.
Nakon završenog treninga osjećaj je toliko dobar i nerijetko sav skupljeni frust tokom dana i umor nestaju. Ostaje samo zadovoljstvo i osjećaj da si nešto dobro napravio za sebe i uspio u nečem što nisi ni sanjao da možeš.
Za neke je možda cilj 21km ove godine, a ja sam mislila da ako ikada u svom životu istrčim 5km u komadu bit će to moj vrh. Ne samo da sam istrčala 5km nego i 8km. Još uvijek ni sama ne mogu vjerovati u to. I prvi puta vjerujem da ću jednog dana i ja istrčati i tih 21km, ako ne ove godine iduće sigurno.
Moj najveći strah je bio što kada dođe zima i ne bude više svih tih ljudi i treninga. Ali zimska škola je tu i moja priča se nastavlja.
V. M.