Uopće ne znam kako bih započela pisati ovaj tekst. Iz perspektivne već pretrčanih 8 km, vau, jednostavno mi nije jasno čemu sav onaj strah i nepovjerenje u samu sebe na početku. A tako je malo vremena prošlo.
No vratimo se na početak.
Svake godine do sada, jedne nedjelje sredinom listopada, izlazim iz stana i krećem na kavu. Napokon vikend i jedna mirna nedjeljna kava, a kad ono zatvorena cesta i ne mogu baš nikamo. Ljuta ko pas, razmišljam o uzroku, a kad ono Zagrebački maraton. Pa zar opet???
Nekako uspijevam pronaći alternativni put i stižem u svoj omiljeni kafić na kavicu, naravno, uz trasu na kojoj se trči maraton. Trkači prolaze, a ja počinjem osjećati ljubomoru i govorim sama sebi, sljedeće godine ću i ja trčati ovu utrku. I tako pet godina za redom.
No, početkom ove godine, s podosta kilograma viška, s ne zanemarivim brojem godina na leđima i ne baš dobrom liječničkom dijagnozom surfam prostranstvima Interneta u potrazi za idealnim načinom vježbanja baš za mene. Liječnici kažu treba početi s terapijama i raznim lijekovima, a ja neću. Moram poduzete nešto prije nego se pretvorim u jednog prosječnog bolesnika s hrpom tableta koje svaki dan trebam gutati.
Kad odjednom, pojavi se stranica, UPISI U TIJEKU, adidas škola trčanja, a gle čuda i Škola mršavljenja. I tada sam znala, jednostavno to je to, te sam se iste sekunde prijavila. Sljedeća tri tjedna su mi bila najduža u životu, no, hoće li to više početi.
Nisam ja baš neki nesportski tip, godinama sam vježbala u teretani, imala i individualne treninge, ali trčanje je bilo i ostalo najveći izazov.
I napokon je došao dan prvog treninga, masa ljude se u hladno predvečerje našlo u Maksimiru kod pozornice. Nisam vjerovala koliko nas je bilo. Svi se pogledavamo i procjenjujemo je li nam mjesto ovdje. Bojim se da neću moću. No treneri nas uvjeravaju da nikad nije kasno. I tako krećemo, prvi trening 1 minuta trčanja, dvije minute hodanja i tako šest puta. Vau, trčala sam cijelih šest minuta, koja sreća. 🙂
I krenuli su tako treninzi, jedan za drugim, trčanje se smjenjivalo s hodanjem, sve smo više trčali, manje hodali. Osjećali sa napredujemo i da sve postaje lakše. Bili sretni zbog svakog dobro odrađenog treninga. I naravno, „navukli“ se na trčanje. Nije mi teško trčati ni po kiši, ni po snijegu, ni hladnoći, ni užasnoj vrućini.
Ekipa je super, stariji, mlađi, svi. Kavica, pivica i druženje nakon treninga su neprocjenjivi. Svi smo zaraženi trčanjem i zračimo pozitivnom energijom. Iza nas su dvije, tri, čak i četiri istrčane utrke. Pale su i prve 10-eke. Prate se rezultati, napredak. I nadasve, svi se dobro zabavljamo.
A treneri? Njih bih posebno pohvalila i zahvalila se na trudu i strpljenju koje pokazuju. Oni su naš dobri duh, koji nam daju podršku kada mislimo da ne možemo dalje, koji nam opraštaju pokoje „švercanje“ kroz šumu i prečace 🙂 koji nas hvale kada uspješno završimo trening. Koji nam na utrci dodaju vode na okrijepnim stanicama i paze na nas. Koji su nam i psihijatri i motivatori, a i prijatelji.
Nakon svega što smo dosad prošli, to trčanje, pa i nije neka nemoguća misija, zar ne???
A ja, evo, nakon tri pol mjeseci pretrčala 8 km sa svojom D grupom, imam 10 kg manje, osjećam se odlično i sama sebi sam pripremila poklon za rođendan, trčat ću napokon taj Zagrebački polumaraton.
Jutros je došao Nedeljkov mail, o završetku „prvog polugodišta“ i znate što, mislim da smo svi prošli s 5, bez obzira što su ocjene na polugodištu ukinute. 🙂
R.R.F., adidas škola trčanja Zagreb, generacija treća