Moje iskustvo s navijačima i trčanjem svodi se isključivo na utrke i događanja u kojima sam i osobno sudjelovala. Kroz sve ove godine, mislim da nisam nikad ciljano izašla na cestu pozdraviti i bodriti trkače na Zg maratonu. I ovim putem im od srca poručujem da mi je iskreno žao zbog toga.
To je tako, neke stvari jednostavno ne znaš dok ne probaš. Moj općeniti doživljaj trčanja, a tako i sudjelovanja u različitim utrkama je definitivno evoluirao od početne percepcije „zašto trčati bez da te itko tjera na to“. I sad osim nogometnih, košarkaških, hokejaških i inih utakmica, prepoznajem različite aspekte ljepote „obične“ trkačke utrke kroz grad.
Koliko god je skromno moje iskustvo s utrkama, ono što definitivno mogu izdvojiti kao aspekt koji sve čini boljim je podrška gledatelja i prolaznika. Bez konkurencije mogu izdvojiti trenutak na Plitvicama gdje su nas uz stazu pljeskom bodrili brojni japanski turisti (između neizbježnog blicanja njihovih fotoaparata), a bilo mi je stvarno teško u svojoj prvoj utrci građana na 5 km i u tom trenutku vjerojatno bila tristota, petstota ili sedamstota, više se ni ne sjećam, ali svakako samo jedna u masi. Bez obzira na to, njihov pljesak sam doživjela i kao podršku sebi i svim ostalim trkačima da je jednostavno lijepo to što trčimo, ali i kao dodatni motiv da se potrudim dati više od sebe kako bih im zahvalila.
Poseban motiv za dati 150% sebe pred ciljem sam imala na jednoj utrci gdje me dočekala mama (a kad mama navija…) ili kad je prijateljicu i mene čekao organizirani navijački tim od dvije (ali kao da ih je bilo 50) prijateljice. Naravno, međusobna podrška svih adidas školaraca se tu podrazumijeva, nema grlenijih navijača od onih koji prije tebe dođu u cilj.
Svjesna koliko znači podrška navijača i koliko ju je lijepo imati, ali i koliko je teško očekivati navijanje od slučajnih sugrađana ako su ti sugrađani kao „bivša“ ja, za prvo sudjelovanje na Zg maratonu navijače ne prepuštamo slučajnosti.
Strateški smo rasporedile punktove naših najmilijih. Nije ih bio problem skupiti jer osim ovih „po dužnosti“, neki su i jednostavno znatiželjni vidjeti svojim očima kako moja prijateljica i ja istrčavamo (za naš krug prijatelja jednostavno nevjerojatnih) 21 km dobrovoljnog trčanja.
Jako se veselim nedjelji kad pomislim na to. Trčim da bih ostvarila neki svoj cilj, za sebe, a opet kao dio jedne velike energije koja se neizbježno stvori u toj masi trkača. Trčat ću ulicama grada kojeg volim, a uz sve to, na trećem, desetom, petnaestom i onom ciljnom kilometru, dragi ljudi će se veseliti sa mnom i biti mi motiv i podrška da istrčim svoj prvi polumaraton.
Možda neću nikad postati fan nekog određenog maratonca ili početi kao navijač odlaziti na utrke, ali zato što sada mogu razumjeti taj poseban osjećaj više neću propustiti priliku izaći pozdraviti i zapljeskati trkačima Zg maratona (naravno kada ga ne budem trčala).
Napisala: Nikolina Cvitanović