Škola trčanja jako brzo prolazi, čak i meni koja trčim jako sporo, najsporije. Da budem precizna: to koliko sporo ja trčim, toliko brzo hodaju neki netrkači, a neki hodaju čak i brže nego što ja trčim.
Obično lijepo krenem sa svojom grupom, najsporijom, tempo mi odgovara, veselim se kako ću danas istrčati cijeli trening u društvu, uspravna sam, mašem rukama baš kao što su nas podučili na prvim treninzima, dišem kroz nos, temperatura zraka je savršena za trčanje, to je to.
I onda vidim kako mi odmiču, jedna po jedna džogerica krene se udaljavati. Vidim da trče sporo, pored njih prolaze atletski građeni momci i djevojke, sve ih pretiču. Moja grupa trči najsporije na nasipu i svejedno je razmak između nas sve veći i veći. Nema šanse da ih stignem. Na svu sreću, u ovoj školi nema padanja. Osim doslovnog, kad se spotakneš o kamen na stazi. Ili o vlastiti žniranac.
Kad već ne mogu brzo, nastojim trčati lijepo. Nije nužno da svi primijete ljepotu u mom trčanju, važno je da potaknem taj unutarnji osjećaj, da sam vitka Etiopljanka, ili bosonoga Tarahumara koja trčkara Bakrenim kanjonom noseći na glavi vedro vode, da sam Usain Bolt i mačak u tenisicama od sedam milja u minuti. Jako je dobar taj osjećaj.
Tu i tamo uspijem zamisliti ne samo da trčim lijepo nego i brzo, jako brzo, i fakat, dogodi se, zakačim se na rep najbržoj grupi i s lakoćom jurcam s njima. Jest da nije više od 10 metara, ali neka. Metar po metar, bit će jednom i maraton.
Trčala ja sporo ili najsporije, svejedno, činjenica je da sam zahvaljujući školi na ovogodišnjoj utrci ”Volim trčanje” bila 8 minuta brža nego prije 2 godine kad sam trenirala sama. I još, u samo 3 mjeseca redovnih treninga popravila sam rezultat na 1200 metara za 2 minute i 6 sekundi. Uz to, rezultat na vagi spustila sam za cijelih 7 kila.
Tako da još uvijek vrijedi ona stara – tko ide polako, daleko stigne.
A tko trči polako, stigne još dalje.
Napisala: Aida Bagić