fbpx

Vatra i led – drugi dio

Snijeg i dalje pada. Pravi zimski prosinac. Konačno, nakon nekoliko godina, opet ćemo možda uživati u bijelom Božiću. Moramo organizirati neko grudanje za našu Savski A grupu. Grudat ćemo se uz propisanu udaljenost.

Kreću treninzi u grupi. Polako se upoznajemo. Darko, Mario, Dario, Ivana, Mirela, Jasenka, Anamarija, Jelena, Dan, Luka, Dubravka i Rebeka, još jedan Mario,  Fran, Silvija, Jelena i Zoran, i naravno Sebastien. Naš Sebas! Hrvat, rođen i odrastao u Francuskoj, došao studirati u Hrvatsku i tu i ostao. Ne znam čiji humor ili pošalice bih prije izdvojila; Sebastienov, Ivanin, Darkov ili Darijev sa zadrškom.

Svaki trening je bio spoj ozbiljnog dijela „powered by Bićanić“, dobro isplaniranog i doziranog, koji omogućava postupno ali sigurno napredovanje u trčanju, i onog „powered by Savski A“ u kojem je bilo šala, smijeha, zadirkivanja, prepričavanja poslovnih i privatnih događaja. Bilo je i saniranja manjih ozljeda. Prilika da svi upoznamo fizioterapeuta Nikolu, koji povremeno obavlja dužnosti grupnog psihoterapeuta slušajući aktualne priče iz grupe i od nas i od trenera. Ovaj naš trener Bićanić je na kraju ispao manje strog i opasan i nije od nas tražio da trčimo ultramaratone ali je ostao vrlo profesionalan, detaljan i usmjeren na svakog polaznika, s gotovo individualnim pristupom. Treninzi su postali naša svakodnevica, a WhatsApp grupa ključno mjesto za apsolutno sve vrste obavijesti, komentare i slike, čak i privatne. Većina nas se uključila i u grupu Trail Juniori – trail trčanje ili trčanje po neravnom terenu i to po Maksimiru, Dortščini i Sljemenu, nedjeljom ujutro.

Kako se naš trener ponekad pripremao i za službene utrke na kojima je sudjelovao i bilježio zapažene rezultate i prva mjesta, neke ključne dužine, među kojima i prvih 10 km, s nama su otrčale trenerice Petra, Lucija i Jelena, a vježbali su s nama i treneri Borna, Igor, Filip, pa i sam voditelj Trčaone, Nedeljko Vareškić. Naš trener je s nama otrčao naših prvih 12 km nakon čega je uslijedilo slavlje uz pizzu i tortu u pizzeriji Maslina i za našu dužinu, i za „Sretno treneru!“ na utrci Zagreb-Vukovar od 344 km i za diplomu naše Rebeke. Bila je to večer za pamćenje. Treneru smo poklonili dres Hajduka s natpisom „Bićanić 1“ u ukrasnoj kutiji Dinama, zamotanoj u Dinamov papir, a videom smo zabilježili trenerovo zaprepašteno lice kada je ugledao plavu Dinamovu boju. Podvala nam je uspjela u potpunosti! Sebas mu je u biti sve pojasnio u pozdravnom govoru, ali na francuskom. Nismo mi krivi što trener ne govori francuski.

Dani su prolazili, a mi smo kao grupa bivali sve bliskiji. Neki su počeli surađivati i poslovno, izvan treninga. Ali ono najvažnije je da smo postajali sve bolji i bolji u trčanju. Naše dužine su postajale sve lakše za pretrčati i trčali smo sve bržim tempom. Pripremali smo se za Cener. Nadajući se kako ga zbog korone neće otkazati, ipak smo se morali pomiriti s činjenicom da će biti samo Virtualni.

Opet Cener. Nakon tri godine. Osjećam da sam spremnija. I tjelesno i mentalno. Trčala sam jednu večer sama duž Zagrebačke avenije i pretrčala 10 kilometara za manje od 54 minute. Je li to bila slučajnost, jednokratna sreća ili sam sada zaista na toj razini? Okupili smo se na Savskom nasipu i trener nam kaže u kom smjeru i gdje ćemo trčati. Nakon zagrijavanja uključujemo satove i mobitele i počinjemo trčati. Mario i Mirela se odmah izdvajaju, ja trčim par metara iza Daria. Vrijeme je jako ugodno za trčanje ali ne volim ovu podlogu. Draža mi je cesta. Nasip usporava. Moraš dodatno paziti na nekim dijelovima jer ima manjih neravnina. Mario i Mirela su se sigurno udaljili za tri ili četiri minute. Dario trči ispred mene, na udaljenosti od možda 20 metara. Pratim njegovu kadencu. Znam da će se moje disanje smiriti tek iza šestog kilometra. Sada već znam da mi je potrebno više vremena nego li ostalima da se zagrijem i da mi se tijelo „smiri“. Sada razumijem i zašto i zbog toga me to više ne plaši. Sve vezano uz prehranu prije, tijekom i nakon trčanja sam u međuvremenu samo usavršila. Isprobavala sam što mi najviše odgovara i što je najbolje za moje tijelo kada je izloženo određenom naporu. Nisam više amater.

 

Trčim preko jednog mosta, duž nasipa, preko drugog mosta, ispod mosta, pored žaba, prolazim sat, trčim sve do veslačkog kluba, susrećem Maria i Mirelu koji se već vraćaju prema cilju, malo ubrzavam jer me ne bole ni noge niti ubrzano dišem, okrećem se i trčim posljednjih nekoliko stotina metara Cenera. Završavam utrku s rezultatom 53 minute i 41 sekunda. Da je bio pravi Cener i ravna cesta, rezultat bi bio još bolji. Sustavno treniranje u Trčaoni od travnja do studenog, poboljšalo je moj rezultat na 10 kilometara za gotovo 13 minuta. Bila sam zaista zadovoljna.

Nekoliko dana nakon Cenera i posljednjeg treninga u školi trčanja, uslijedilo je druženje s trenerom u našoj omiljenoj pizzeriji uz obilje smijeha i šala, trenerov šaljivi video i retrospektivu svih nezaboravnih trenutaka, ali i hrane, pića i slatkiša. Kao „policija za prehranu“, svima sam sve progledala kroz prste 😊. Bio je to „cheat evening“.

Od polovice studenog razvrstani smo u nove grupe ali sada kao članovi kluba. Mirela, Mario, Dario i ja priključili smo se grupi A i A+. Tu trče ozbiljni polumaratonci, maratonci i ultraši. Trenutno sam među najsporijima ali to me neće obeshrabriti. Dapače, morat ću se više truditi, više trenirati ali umjereno i sigurna sam da rezultat neće izostati. Istrčati polumaraton za 1 sat i 45 minuta mi se sada čini kao jako velik iskorak u odnosu na moj trenutačni tempo i najdužu istrčanu kilometražu. Ali pred nama je još nekoliko mjeseci predanog rada. Treba samo biti redovit i razuman, osluškivati svoje tijelo i postupno ga pripremati za sve veći napor. Potrebno je raditi i na snazi i na izdržljivosti.

A um? On je jedan od ključnih elemenata. U nama mora gorjeti vatra, iskonska želja da dostignemo granice izdržljivosti i neprestano ih pomičemo. Samo nepokolebljiva vjera u nas same, da možemo ostvariti cilj kojeg smo pred sebe postavili, u konačnici će nas do tog cilja i dovesti. A pobijediti samog sebe i jest najveća nagrada.

 

Što još reći? Put od ledene kraljice do vatrene trkačice za mene je bio jako uzbudljiv ali ja tek sad zapravo POČINJEM! 😉

 

Napisala: Zvezdana Lalić (Škola trčanja ožujak 2020, Savski A, Trčaona Klub Grupa A i Trail Juniori 2020)

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: