Stojim nepomično pored prozora radne sobe i pogledom pratim prve ovogodišnje pahulje snijega kako se polako spuštaju na mokro tlo pred našom zgradom. Nema jakog vjetra, temperatura je na ugodnih jedan stupanj Celzija iznad ništice i, kako bi to naši treneri u Trčaoni rekli, idealno je vrijeme za zimsko trčanje.
Da nema posla ali i bolova u mišićima nogu, vrijedilo bi iz pregršti sportske odjeće raznih brandova, koja je počela zauzimati sve više prostora u mojim ormarima, odabrati nekoliko slojeva, obuti primjerenu obuću za trčanje po snijegu, navući toplije čarape s efektom kompresije, zaštititi se kapom, rukavicama i trkačkom maramom, i odjuriti u ovu snježnu čaroliju.
Rečenica „dajte zimi šansu“, koju sam nekoliko puta čula otkako sam u ožujku 2020. odlučila krenuti u avanturu zvanu trčanje u Trčaoni, činila mi se još u veljači nespojiva s trčanjem. Iako daleko više volim zimu od ljeta, niske temperature, snijeg i led, do sada sam povezivala s ljepotama skijanja po obroncima snježnih padina skijališta i izazovima planinarenja po Velebitu te Julijskim i Kamniškim i Savinjskim Alpama.
„Kako sam uopće postala ovakav ‘ovisnik’ o trčanju,“ pomislim s osmjehom dok gledam kako snijeg sve gušće pada.
„I ne samo ja! Koja ekipa se tu skupila u grupi Savski A! Cijeli jedan start-up možemo pokrenuti koliko nas je različitih stručnjaka u raznim područjima, uz dio onih najmlađih koji su svi nekako puni života, radišni, inteligentni, željni znanja i ambiciozni. A energija?! Čini se kao da smo jedni druge privukli u tu grupu, povezali se na nekoj nama nevidljivoj i neobjašnjivoj razini i funkcioniramo kao jedno. Ne sjećam se kada sam za neke ljude osjećala takvu radost što ću ih ponovno sresti, odraditi trening s njima, družiti se. Kao da me ta pozitivna energije grupe, veselje, uzbuđenje zbog izazova i izbacivanje nakupljenog stresa, na neki način čuva i od ove depresivne i podmukle korone.“
Bila je veljača 2018. kada mi je prijateljica Enea, koju sam u biti upoznala radeći kod jednog klijenta, rekla da upisuje školu trčanja pod nazivom Trčaona. Znajući da sam veći dio života vrlo aktivna u raznim sportovima, a uz to i veliki zagovornik zdravih prehrambenih navika, predložila mi je da ju upišemo zajedno. U trenutku kada sam već bila poslala pristupnicu, pogledala sam vremena održavanja treninga i sa žaljenjem zaključila kako uz sve odgovornosti i opseg posla, ja jednostavno neću moći redovito dolaziti na treninge.
Te 2018. godine otrčala sam Cener po prvi put, pripremajući se amaterski, sama, s rezultatom jedan sat i pet minuta. Ozračje je bilo sjajno, a tri kruga na stazi u centru Zagreba prošla su kao u trenu. Iako sam negdje iza sedmog kilometra pomislila kako ne mogu više, brojni ljudi koji su trčali pored mene, žamor ljudskih glasova pored staze i lica mojih kolega iz ureda koji su mi mahali i izvikivali moje ime, bodrili me, sve me to natjeralo da se priberem i kažem samoj sebi: „Jesi li ikada u životu bila netko tko odustaje od zacrtanog cilja? Nikada. Nećeš ni sada!“. Zgrabila sam od djevojke za obližnjim stolom čašu Cedevite, malo usporila da se ne ugušim tekućinom, i ponovno pokrenula noge. Nisam razmišljala o tomu koliko još ima do kraja, samo sam ubrzavala. Trčala sam ne primjećujući koga prolazim i nisam stala dok nisam protrčala kroz cilj i zgrabila rukom svoju medalju za sudjelovanje. Kolege su mi pritrčale, uslijedilo je opće veselje, slikanje i druženje u Johannu Francku. Neki od trkača s posla se sljedeća dva dana nisu pojavili na poslu zbog bolova ali ne i ja. Isto kao što sam pazila što jedem tijekom priprema za Cenera i tijekom same utrke, nahranila sam organizam pravim nutrijentima i nakon utrke, i bez problema došla na posao sljedećeg jutra.
Bilo je to prije tri godine. Divna uspomena.
Gledam i dalje snijeg koji pada i razmišljam kako moram na sastanak. Papiri su u torbi, kao i rezervne maske za lice. Korona je obilježila ovu godinu. Globalno. Na žalost, i moj život privatno. Trčaona je također obilježila ovu godinu. Opet moj život – lokalno ali značajno.
Kada se u veljači ove godine među pristiglim porukama na zaslonu računala zažutio Trčaonin logotip, nisam propustila priliku odmah se prijaviti u školu trčanja. Obećala sam samoj sebi kako ću ove godine svoje vrijeme organizirati drukčije. Moram.
Prvo hladno jutro u Maksimiru, uvodne riječi trenera Filipa, simpatičnog dečka koji me odmah osvojio svojom srdačnošću i jednostavnim pristupom, i prvi, informativni, trening s trenericom Petrom, koja mi je već na prvu djelovala kao oštra cura sa stavom. Sve što su govorili je držalo vodu, pristup profesionalan, trening dobro osmišljen i općenito jedna dobra, pozitivna energija. Odlučujem dolaziti s Trešnjevke do Maksimira. Dva puta tjedno treninzi navečer, utorkom i četvrtkom, i onda subotom ujutro. Trenerica Petra je napomenula kako se utrke većinom organiziraju u jutarnjim satima, pa je dobro da tijelo zna funkcionirati i tada. Sve mi je odgovaralo i krenula sam u školu.
U vijestima sve češće slušam o slučajevima neke nove zarazne bolesti koja se neopisivo brzo širi. Simptomi slični sezonskoj gripi, no uz puno opasniju kliničku sliku kasnije, osobito kod osoba s narušenim imunitetom. Bilo je i smrtnih slučajeva. Razlog više da redovito idem na trčanje. I od gripe me do sada spašavao dobar imunitet. Tjelovježba i pravilna prehrana. To je najbolja formula u preventivi.
Nakon upoznavanje prvih ljudi u Maksimiru i prvih lijepih treninga s trenerima Filipom, Jelenom i još nekima, dolazi obavijest da se treninzi u živo prekidaju zbog odluke države da uvede lockdown – zatvaranje, i spriječi širenje bolesti koja je sada već popularno nazvana – korona.
Krećemo s on-line treninzima snage, koje inače i sama radim s raznim rekvizitima za vježbanje kod kuće. Susjedima postajem glavna atrakcija s vježbanjem na balkonu svake večeri. Konačno se odlučujem i trčati barem dva puta tjedno u kasnim večernjim satima, kada uglavnom nikoga nema duž Zagrebačke avenije.
Prolaze dani, događa se zagrebački potres, prolaze tjedni, osniva se Glas poduzetnika, državne mjere su sve više na udaru kritika, a bolest ne jenjava. Samo se pritajila.
Dolaze ljepši i topliji dani i država ukida zabrane. Uz obvezu treniranja u novim uvjetima i s primjenjivanijem svih zaštitnih mjera, ponovo krećemo s treninzima u živo. Šaljem upit u Trčaonu o promijeni lokacije s Maksimira na Savski nasip i dobivam pozitivan odgovor.
Moj život počinje funkcionirati prema novom rasporedu. Posao, trčanje i privatni život. Upoznajem Natašu, mamu trenera Filipa i Leona, koja mi, kao potpuno nepoznatoj osobi, pomaže razgovorima prije i nakon treninga nositi se sa stresom iščekivanja terapije za majku koja je teško bolesna. Nikada joj tu dobrotu neću zaboraviti. Polako upoznajem i ostatak grupe. Trener Leon nas obavještava kako je to tek privremena grupa i da će prave grupe biti formirane nakon testiranja trčanja na jedan kilometar. Do tada trčimo na treninzima polako, uz pauze, i postupno povećavamo broj minuta, a time i dužinu. Zagrijavanje i vježbe škole trčanja na početku te vježbe istezanja na kraju, neizostavni su dio svakog treninga.
Dolazi i subotnje testiranje na Savskom nasipu. Trčimo do figura žaba i nazad. Rezultati će biti posloženi u tablicu i pored naših imena će stajati oznaka u koju grupu smo razvrstani. Čekam znak za start, krećem i trčim brzo ali pazim jer trčimo po travi koja je mokra. Završavam svoj kilometar odmah iza Maria.
Sljedeću večer pogledam privatni mail i vidim da su stigli rezultati. Savski nasip, grupa A. Pomislim kako možda nisam trebala tako brzo trčati jer sam sad završila kod onog visokog tipa s naočalama i šiltericom naopačke koji se uvijek obraćao svima prije prvih treninga. Kako se ono zove? Marko Bićanić. Trči ultramaratone. Sigurno će mi biti jako naporno. Ali što je, tu je. Nema sad odustajanja.
Napisala: Zvezdana Lalić (Škola trčanja ožujak 2020, Trčaona Klub Grupa A i Trail Juniori 2020.)