Vrbovec forever
-˝Ejj, znaš da idem u nedjelju u Vrbovec na utrku.˝
-˝Ajme pa to je super, ali ej, di je Vrbovec?˝
To je otprilike bila svaka reakcija mojih prijatelja na ovu informaciju. Bila je i moja na prvu. Supeeer idemooo!! Ali čekaj, di?
Danas evo s ponosom mogu reći da znam gdje je Vrbovec, a po potrebi mogu poslužiti i kao vodič kroz selo/grad, da ne bi bilo da vrijeđam.
Ne znam niti odakle da počnem, toliko mi je još slika i doživljaja u glavi. Da mi je netko rekao da će mi jedan od najljepših dana u zadnje vrijeme biti proveden u Vrbovcu baš bi mu se nasmijala u lice i rekla da si ode malo odspavati jer priča gluposti. Kad vidi, bio bi u pravu.
E pa da krenem od početka. Nije bilo radikalno ranog ustajanja, nije bilo pritiska niti žurbe. Bilo je prekrasno nedjeljno jutro sa podosta mamurnih ljudi na cesti i u tramvajima koji su me kroz poluotvorene oči sankcionirali pogledom. Šta ja imam raditi trijezna u nedjelju ujutro u gradu? Mislim da su mi ustvari zavidjeli jer mogu stajati na nogama bez borbe sa ravnotežom. No, unatoč njima ja sam kretala prema svom prvom odredištu- Ljubljanici – gdje sam se sastala sa ostatkom delegacije adidas škole trčanja: Tajanom Korkut, Nedeljkom Vareškićem i Sandom Berženji.
Znate onaj osjećaj kada od početka osjećate da će ovo biti super dan? E, pa ja sam to osjetila čim sam ih vidjela. Tri osmjeha su me dočekala u 8 i 20 i znala sam da iako moram učiti ova odluka da provedem nedjelju s njima nije bila kriva. I tako smo se oko 8 i po uputili put misterioznog mi Vrbovca. Došli smo za 40-tak minuta ako se ne varam. Iako je još uvijek bilo jutro bilo je dosta vruće, bez i najmanjeg oblačića na nebu. Ali brzo smo se pomirili s tom činjenicom da će biti još toplije. Nakon dolaska su počele pripreme tipa- maži se kremom, ova ti je faktor 30, ova 50; ajmo sad slikanje; uf isuse kako je vruće; e da sad moram napisati da smo stigli na facebook, da svijet zna di smo… i tako dalje. Kad malo bolje razmislim vjerojatno nas je Nedeljko gledao sa strane i mislio- žene!
Nakon tog uvodno pripremnog dijela krenuli smo po startne brojeve i tamo smo našli našu Maju (Sruk) tako da nas je konačno bilo 5 iz adidas škole trčanja. Maja, Tajana i Sanda su prijavile trku na 5km, a Nedeljko i ja na 10km. Iako sam se ja dosta premišljala. Kada sam rekla ženi na prijavi da idem na 10km pomislila sam: ˝Zašto Diana? Zašto? ˝ Ali nije bilo odgovora na to pitanje. Bilo je samo startnih brojeva, ziherica, kratkog zagrijavanja i još nekoliko bliceva fotoaparata. Ponoviti ću još malo da je bilo sve toplije i toplije tako da se dobije osjećaj koliko je stvarno bilo vruće. 🙂
Start je bio predviđen za 10h. Tada su kretali i polumaratonci, i svi na 5km, i svi na 10km. Prije toga su bile utrke na 1km i na 500m za djecu, tako da smo i njih pogledali. Preslatki su bili.
I eto, dočekali smo i mi svoj start. Kakva je staza, kuda se ide, nismo imali pojma. Slagala bi i kada bi rekla da sam znala koliko je sveukupno ljudi bilo na tom startu, znam samo da su neki nestali iz mog vidokruga u roku odmah.
Mi ne znamo ništa, mi smo tu biciklom, to se moglo baš primijeniti i na nas jučer. Ali krenuli smo, bitna stavka. Pratili strelice na cesti i ljude uz nju i polako s noge na nogu počeli prelaziti metre, pa kilometre. I pogodite šta je bilo? Bilo je pakleno vruće. A asfalt nije poboljšavao situaciju. Istim putem smo išli svi. Ovi na 5km su se okrenuli na 2 i po i vraćali, mi smo se okrenuli na 5, a polumaratonci su se vjerojatno na 10. Njima svaka čast, ja bi se u njihovom slučaju mogla okrenuti samo u obližnji grm.
I tako smo trčali i trčali. Disali netko manje netko više. Znojili se svi kolektivno. U današnjem modernom svijetu mladi bi to nazvali- silent party.
Ja sam bila među onima koja se molila da je ovo zadnje brdo na koje se penje. Lagana kronologija mojih misli: ˝Ajde još ovo, pa nema više.˝, ˝A dobro ajde, još jedno, ok je. Valjda je sad to to.˝ ,˝Šta još? Ma dajjj, umirem!!˝
I eto tako je to nekako išlo. Prvih 5km je u principu bilo ili ravno ili gore. Ili je bar to tako izgledalo iz moje perspektive. One potencijalne nizbrdice sam valjda prespavala. A onda je došao okret i nazad. Eto, sada je bilo više nizbrdica. Iako sam tada primijetila one prijašnje nizbrdice koje su se sada pretvorile u uzbrdice. Ali da ne izgleda sve tako crno, bilo je lijepo trčati po tim cesticama. Na nasipu gledamo Savu, Sljeme, zelenilo. Kada sam kući gledam more, a tamo sam gledala kukuruze i ravnice. 🙂 Sve je na svoj način baš lijepo.
Primjećivala sam da sam postepeno izgubila sve ljude oko sebe. Bila je jedna cura ispred mene kojih 100m i isto tako neki gospodin iza mene. U selu je bila tišina. I nju je bilo lijepo osjetiti. Da mi srce nije udaralo ko sto bubnjeva možda bi i malo više uživala ali i ovako je bilo ok.
I nakon tih više i manje teških 56 minuta došla sam na taj toliko očekivani cilj kojeg je Nedeljko ulovio jako puno prije mene. Dolazeći pred cilj imala sam osjećaj da cijeli Zagreb navija za mene koliko je to četvoro ljudi bilo glasno. I ne mogu im reći dovoljno hvala na tome. Riječi- prva sii, prva sii- koje su mi vikali prije ulaska u cilj shvatila sam samo kao poticaj da stisnem te zadnje metre. Vjerovali ili ne, ja nisam niti znala da sam prva još nekih 10tak minuta nakon ulaska u cilj, a sljedećih 10 nisam niti vjerovala da je to stvarno tako. Ona prije spomenuta cura koja je bila ispred mene odustala je pred sam kraj. To je mala pričica o mojoj ne toliko zasluženoj pobjedi. E, ali najveće iznenađenje je to da smo svi iz adidas škole pokupili koju medaljicu. Cure su na 5km super istrčale, a Nedeljko na 10 isto tako. Oni su imali svi puno veću i jaču konkurenciju od moje tako da su zapravo oni bili pobjednici dana iako mi sada neće vjerovati. 😉
Nakon što smo se malo smirili otišli smo na ručak koji je bio u sklopu cijelog događaja, ali i koji je bio u sklopu mjesta. Na meniju su bile hrenovke i kobasice. Tako da smo se dobro pobrinuli da nadoknadimo kilometre. J I još je bilo preostalo pričekati podjelu medalja. Kako smo svi nešto osvojili to je bio pravi događaj. Svatko od nas tko bi primao medalju imao bi najglasniji pljesak tako da smo dobili još i titulu najboljih navijača.
Ono najbitnije u cijelom danu je bilo to da smo svi cijeli dan bili jako dobro raspoloženi i da zezancije i smijeha nije nedostajalo u niti jednom trenutku. To je ono što će ostati zapamćeno kao predivna uspomena za koje se nadam se će ih biti još. Te da će svaki put u njihovom krojenju sudjelovati još više ljudi. 🙂
Istrčala, pobijedila i napisala: Diana Radobuljac