Sport je meni potreba koja se stvarala od kad sam bila klinka: deset godina tenisa, šest plesa i nebrojive godine trčanja, što kao sastavnog dijela kondicijskih treninga što kao najvažnijeg dijela rekreacije u razdoblju koje je uslijedilo nakon bavljenja sportom. Moglo bi se reći da je trčanje moj sport nakon sporta. Stoga mi je sport danas  jednako bitan kao, recimo, osobna higijena.

sanjaz

Zato što mi se ne sviđa kako se osjećam (a onda automatski i ponašam i razmišljam) kad sam iz kojeg već razloga natjerana na mirovanje. Nema boljeg lijeka protiv stresa, tjeskobe, depresije, maltretaže s dečkima ili nadređenima. Rekla bih, nema boljeg reality checka, vraćanja u ravnotežu i ništa ne čini terete na plećima lakšima (možda i nepostojećima: tu i tamo nakon đipanja uvidim da je slon ipak nastao od muhe.)

Dakle, nisam krenula u školu da promijenim životne navike. Razlog je bio taj što sam u jednom trenutku poželjela malo pomaknuti svoje granice, istražiti mogućnosti svog tijela a dovoljno sam se bila upoznala da znam da su izgovori jedina stvar na svijetu koji se smišljaju sami i pojavljuju nepozvani. Znala sam da ću sama sebi biti više neprijatelj s ogromnim bannerom “ti to ne možeš, umorna si, teško ti je, boli te koljeno” nego trener koji će znati izvući od mene ono što ni ne znam da mogu.

Zato svu ovu škvadru kojoj je smiješno da netko ide u ŠKOLU trčanja automatski otpisujem kao ekipu koja je nevrijedna ulaska u bilo kakvu diskusiju. Ne da mi se. U mojoj glavi to su ljudi koji se nikad ničim nisu dovoljno predano bavili da ih samokritika i tuđi uspjesi učine skromnima dovoljno da si priznaju kako ipak imaju štošta još naučiti. Umjesto toga oni se tješe da su prelukavi da bi plaćali “porez na budale” a svoj rast vide u podsmjehivanju drugima.

Međutim imala sam i ja svojih nedoumica kojih se sad više ni ne sjećam. Znam samo da sam se pitala kako ću se snaći u čoporu kad sam zapravo samotnjak. Ali tog se sjećam zato što je to popratna pojava svih mojih suočavanja s grupama bilo koje vrste. Dojmovi s prvog treninga su bili – loši. Najviše zato što sam se bojala da će mi nestati  stvari iz garderobe, zato jer mi je trening bio prelagan i zato jer mi se nije svidjelo zagrijavanje. Ali bila sam si glupa što mi je bed zagrijavati se nasred nasipa kao na tjelesnom u osnovnoj školi. A onda je trener objasnio da ćemo prva dva tjedna imati lagane treninge radi prilagođavanja potpunim početnicima nakon čega će uslijediti testiranje prema kojemu ćemo biti raspoređeni u odgovarajuće grupe.
I onda je krenulo.

Otići direktno s posla na nasip je neopisivo dobar osjećaj. Moj dan postaje sjajan čim zažniram tenisice, osjetim svjež zrak a oko mene zelenilo (zelena trava, zelena rijeka, zeleni most…) i dobro raspoložena ekipa.

S vremenom sam skužila da su nam treneri ona vrsta ljudi čijim se podvizima divim i zaključila da u AŠT imam rijetku priliku učiti od autoriteta s pokrićem.

A koji se uopće ne ponašaju kao autoriteti. Sjajno mi je to! Nakon svakog treninga idem kući sretna jer je moja potreba za serotoninom zadovoljena, dužnost prema tijelu i psihi izvršena a sve uz obećanje napretka. Napredak se, naravno već dogodio jer je on neupitan kad treniraš smisleno i planski.

Najveće otkriće u ovom iskustvu su prednosti trčanja u čoporu. Nevjerojatno je koliko je lakše tako. Naravno da treninzi znaju biti teški ponekad (ustalom to se od njih i očekuje) ali kad trčim u grupi uopće se ne pitam mogu li ja to, ne padne mi napamet odustati u trenucima kad sigurno bih da sam sama u borbi s tolikim kilometrima.

Svakome bih najtoplije preporučila ovu školu. Koristi koje čovjek dobije od nje višestruko premašuju onih 150 kuna mjesečno. Sad do te mjere nije upitno da l ću otrčati taj polumaraton da sam već počela izvoljevati kako bi baš bilo superiška kad bih ga otrčala u tom i tom vremenu. Detektiram već tipično ljudsku zamku za razočaranje. Ali, kužite me: potpuno je fantastično da sad mogu reći “Bok, ja sam Sanja Župan i u slobodno vrijeme trčkaram polumaratone.” Moje granice su pomaknute. A tvoje?


A man never stands as tall as when he kneels to help a child….  🙂

Because every time I go for a run I come back improved.

Napisala: Sanja Župan

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: