“Bravo djevojčice, trči samo trči” – sms je moje mame nakon što sam joj javila da sam nakon kraće pauze prouzrokovane malom ozljedom i malo većom blokadom u glavi, istrčala cijeli jučerašnji trening.

Bože mili, pitam se, pa šta je to toliko posebno u trčanju da smo svi postali zaluđeni time? Teoriju svi mi manje više znamo, moramo vježbati da bi bili zdravi, ali znali smo svi mi to i prije nego smo upisali školu trčanja, ali svejedno nismo se pokretali iz svojih fotelja i večeri provodili ispred tv-a. Isto tako gledam, Maksimir mi je tu pred nosom već godinama, a tek sad sam otkrila da postoji treće jezero… pa i četvrto i peto 🙂 Probat ću dati odgovor u svoje ime, zašto sam postala zaluđena trčanjem?

all

Kao prvo, želim od šetačice postati trkačica. Pod time mislim, iako se sanjam o maratonima i dugim stazama – želim trčati… opušteno i laganih nogu. Ok, nisam još baš stigla do ostvarenja toga 🙂  ali napredovala sam puno i raditi ću za to dalje, mučiti se, znojiti, truditi se, dati sve od sebe i nadam se jednom i ja trčati “laganih nogu”. U svemu tome nisam sama, oko mene je na svakom treningu oko 50-tak ljudi koji su manje – više slični meni, svi imamo slične probleme, slične bolove i svi imamo istu želju – istrčati trening. I kad je tako – svatko od nas u onome koji trči ispred njega, vidi svoj poticaj. Ispred je Vesna koja trči super, Ružica koja me gura naprijed svojom pričom, Anita koja trči uz mene i koja me uvjerava da mi to možemo; Maja, Ana – Marija, Renata…

Dalje, voljela bi istaknuti drugu stvar, koja je odmah iza moje unutarnje želje da od šetačice postanem trkačica, uvelike doprinjela mojoj zaljubljenosti u trčanje. To su treneri, naši All in treneri. Od samog početka od mene su zaslužili same pohvale i namjerno neću izdvojiti ama baš nikoga poimence, jer baš svaki trener je savršen. Svaki trener je toliko poticajan, susretljiv, uvijek nasmijan i prijateljski prilazi svakome od nas i dolaskom na trening točno dobivam osjećaj da stižem na mjesto “Where Everybody Knows Your Name”.

I tako – kada se poklopilo prvo i drugo, desila se ljubav – logična stvar. Moja ljubav prema trčanju. Tako da djevojčica iz prve rečenice moje priče trči i dalje… trči samo trči… na ponos mojoj mami, prijatelja, i najbitnije – na ponos samoj sebi.

Maja

Podijeli tekst na društvenim mrežama: