fbpx

Zaraza trčanjem

Zima je 2014. godine. Kiša tako neumoljivo pada da se život svodi na odlazak na posao, vraćanje kući, jedenje, spavanje. Ustaješ po mraku, vraćaš se kući po mraku. Rijeka je po imenu i moru jako vezano za vodu, ali što je previše je previše.

Osjećam se trulavo. Htio bih makar s obitelji malo prošetati i udahnuti zraka, ali kiša je neuomorna. I vaga je počela pokazivati manjak mog kretanja. Nešto bi trebalo promijeniti.

oliver

Nisam ništa planirao, ali jedan dan iskoči jedan od onih glupih oglasa na Facebooku gdje ti predlažu da nešto lajkaš. Naravno da je jednostavno klikom miša pokazati svoju privrženost nekoj ideji ili stilu, ali ne želim svoje lajkove prostituirati za svaku glupost. No, ovaj oglas mi je privukao pažnju – „adidas škola trčanja“. OK, trčati sam mislio da znam, ali sigurno ima prostora za napredak, adidas mi je inače marka koja mi je draga, tako da smo tu na istom tragu, a vidim da ima i dosta mojih prijatelja koji su ju već „lajknuli“. Svi u Zagrebu… Ali, dobro – možda da se ja pridružim tu u Rijeci, što me košta, trčati volim,  napokon ću se malo i pokrenuti… Klik! Like!

Stiže mail – treninzi počinju početkom ožujka. Treba se još kraj atletske dvorane na Kantridi osobno prijaviti. Odoh tamo jednu subotu – treba li napominjati da je padala kiša?? Još je i bura puhala tako da mi se polomio omiljeni kišobran. Je li to dobar ili loš znak? S kišobranom se valjda ne trči.

I napokon dolazi taj prvi trening. Zastrašujuća količina ljudi pred atletskom dvoranom. Kaže lik s bradom – kojeg sam upoznao onu kišnu subotu kad sam se prijavljivao – da su svlačione gore. Unutra 5-6 muških. Odmah se upoznajemo i tada shvaćam da je važno zvati se Damir ili Igor, no kasnije se ispostavilo da ipak nije presudno jer ima i ljudi s drugim imenima pa sam odahnuo da me neće čudno gledati.

Krećemo na zagrijavanje pa malo priče i onda nekoliko krugova oko pomoćnog igrališta na Kantridi. Trčimo po stijenama po prilično neravnom terenu, a uz to ima toliko psećih nagaznih mina da sam neminovno ugazio u neka od njih. U mraku se ne vidi, ali se itekako osjeti. Osobito kod osoba obdarenih grčkim profilom kao ja… Previše je ljudi za takvu konfiguraciju terena – svako malo dolazi do zastoja kada se sužava prolaz. Ajme, meni – neće valjda stalno biti tako? Trening traje 20-ak minuta. Onaj lik s bradom govori da nam je cilj Zagrebački polumaraton i da nam je ritam treninga u početku tri puta tjedno, tj. ponedjeljak, srijeda i subota. U početku?! Triput tjedno? Kakav maraton?? Čekaj malo, pa ja sam se tu došao malo rekreirati, a ne spremati za olimpijadu!

Ali – ajde, osjećao sam se super nakon treninga. Ništa me nije boljelo. Makar sam tijelo pokrenuo nakon dugo godina hibernacije.  Zapravo, osjećao sam se jako zadovoljan. Trčati volim, ekipica mi se čini OK – odmah smo si kliknuli – i zapravo jedva čekam sljedeći trening.

Dolazi srijeda – ekipica je ista. No, ovaj put ipak trčimo gore po cesti. To mi se više sviđa od onog lomljenja po stijenama. Imamo i ritam – čini mi se 2 minute trčanja i minuta i pol odmora. Uf, kako se puno trči, a do okretišta jedinice mi se nikad nije činilo duže. Autom se to proleti za minutu. Svejedno, na kraju treninga – opet odlazim kući zadovoljan!  Čak i nemam neku upalu mišića – više je stvar toga da osjećam da zapravo imam mišiće koji su neko vrijeme tu stajali za ukras!

I tako je prolazio prvi mjesec škole trčanja – morao sam čak u dva navrata na službeni put i živ sam se pojeo jer sam morao izostati. Da li da uzmem tenisice sa sobom – koliko se sjećam u hotelu sam vidio da imaju dobru teretanu. Nevjerojatno kako ju do sada nisam primjećivao…

I stvarno – malo po malo zarazilo me to trčanje. Čak sam se uspio organizirati i za subotu ujutro. Dolaze u 7,30 ujutro baka i ded čuvati Erika i ne mogu se načuditi što je meni da se na neradni dan tako rano dižem i po kiši idem trčati!?!

A, tek drame oko kupnje novih tenisica! Naravno da sad želim sebi samo najbolje, ali da li to znači i najskuplje? Pitam malo trenera, pa ostale trkače, pa malo surfam po forumima… Ove nove adidas Boost su super, ali nisu loše ni Brooksice, Mizuno, Asics…Treba ih sve pogledati, isprobati. Bio sam po triput u Toweru i Arena centru u adidasovim dućanima. Valjda su me već po imenu znali. Svaki put sam se preznojio od muke i nervoze. Prodavač beskrajno strpljiv i objašnjava mi razliku – tko bi rekao da i među tenisicma ima toliko razlika! Pa, to je kao da netko tko je do sada koristio onu prastaru Nokiju ide kupovati moderni smartphone! Na kraju odluka pada na adistar Boost 2 s potporom za moja ravna stopala. Sve je super, osim što nemaju moju veličinu u plavoj boji…. Srećom, imaju u Ilici. A, ja davim tipa u Areni. I žuri mi se doma u Rijeku… Što sad?

Kakvo pitanje! Pa, naravno  da sam ih išao kupiti! E sad, jedva ih čekam isprobati – u dućanu su mi se činile ugodne kao baletne papučice (ko da znam kako je to, ali mi se čini zgodna metafora).

Došla je tako i prva trka. Polovicom lipnja Tri jezera u Fužinama. Dužina ne bi trebala biti problem. Ali, kad sam vidio one žilave tipove i cure na startu… Izgledaju, ne kao da svaki dan trče po kruh i mlijeko, nego kao da nikada i ne prestaju trčati…

No, i to je bilo super iskustvo – treneri su nam  držali ritam i super da je bilo tako da doziramo snagu. Do pola sam prošao bez problema sa svojom grupicom, a onda smo se dogovorili da opalimo svatko svoj ritam. U biti, možda je najgore što nisam znao kako ide staza jer ne znam koliko se štediti i kojim ritmom ići. Polako dižem da budem u korak s najbržima. Diše mi se i puls, a i brže dišem. Počinje me lagano boluckati nešto lijevo u trbuhu. Jel to slezena? Pa onda dolje desno? Imam organe za koje nisam ni znao da postoje?! Usporavam lagano. Pretiču me dvojica – trojica. Iz daljine vidim i snimatelja. Nemam pojma jel to onaj naš ili radi za nekog drugog, ali se trudim nabaciti smješak da ne ispadne da se previše patim. Koristim nizbrdice da dođem do daha i malo odmorim. Osjećam da se vraća snaga – i opet ubrzavam. Pretičem one koji su me prije prešli. Vidim cilj s druge strane potoka. Ajde, sad je lako kad znam koliko je još ostalo. Super iskustvo i solidan rezultat.

No, ipak – kako svaka priča, od dječjih bajki do skupih holivudskih blockbustera,  ima neki svoj „ali“, to se i ovdje desilo. Malo-pomalo počeli su ljudi padati po šumi na Kastvu, spoticati se na pločniku, padati u kupaoni, a ja mislio da je to daleko od mene. ALI, jedan ponedjeljak na putu prema Panorami standardna ekipica trči i još razmjenjujemo dosjetke, a meni bol u desnoj nozi javlja da ipak imam trideset i koju i da možda nisam išao idealnom krivuljom povećanja intenziteta treninga. Trkači iz grupe su me u trku zapitkivali da zašto šepam? Šepam? OK, malo me boli, ali nije mi ništa. Vraga crnoga! Tek kad sam stao sam osjetio što znači bol. Drugo jutro sam jedva stao na tu nogu. K vragu, ako jedva hodam, pa kako ću u srijedu trčati?? Možda ako se dobro zagrijem sve prođe? Nažalost, moje iluzije i gruba stvarnost nisu imale dodirnih točaka. Najpametnije je nekoliko dana odmoriti, istegnuti nogu, staviti ledene obloge… Hajde, dobro. Ništa mi neće biti ako propustim jedan ili dva treninga. No, ni ta noga ne popušta. Pa zato propuštam treninge. Oni dižu tempo, a ja doma istežem nogu. Subotama stižu do Breze – ne znam ni gdje je to, sjećam se pjesme o nekoj curi plave kose koja je „čekala voz za Brezu“, ali valjda to nije to. Ipak, rekao bih da je neko kultno mjesto jer se svi naslikavaju i lijepe po Facebooku kao da su, u najmanju ruku, ulovili polarnog leoparda. Dolazi mi i godišnji i 2 tjedna na Rabu i plan je da se lagano rastrčavam da ne izgubim ritam.

Noga i dalje boli pa trčim u revijalnom ritmu. Tek kada sam išao računati rezultate na štoperici u odnosu na podatke s karte sam shvatio koliko je to bio lagani trk. Da, Runtastic bi to možda brže izračunao, ali ja volim ovaj old-fashion način. Nema veze, ipak je i noga popustila i dala mi nadu da se mogu vratiti redovnom ritmu. Stižu i rasporedi treninga za sljedeći tjedan. Super – trči se lagano. Idealno za dizanje forme. Oni jači tjedni tek me čekaju. Nema veze, stišćem zube i ne dam se! Hrabrim se da mogu. Javlja se prkos u meni – to je sad već pitanje prestiža.

Zagrebe, dolazim! Vidimo se 12. 10.!

Oliver Travaš

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

1 Comment

Join the discussion and tell us your opinion.

sanjareply
18.08.2014. at 20:49

Ti se barem odmah okreneš kad te se zovne a oni silni Damiri i Igori nek se misle,super ti je članak

Leave a reply