Započet ću ovu priču sa “Hvala ti Dario!”. 🙂
S navršenih 40 godina počela sam intenzivno razmišljati u što krenuti, kako pokrenuti svoje tijelo i samu sebe pomaknuti s mrtve točke. Kako promijeniti rutinu života bez nekih zdravih navika i oplemeniti je nečim boljim za sebe. Valjda me primila neka „kriza“srednjih godina kad krene onaj crvić u tebi i ne da ti mira. I tako je krenulo aktivno prelistavanje po internetu, časopisima, svega što se ticalo trčanja, utrka koje su se trčale, sličice, članci, intervjui…. Odluka je pala, ajmo pokušati pa što bude.
Prijavila sam se na humanitarnu dm žensku utrku. Humanitaran cilj, sudjeluješ u nečem dobrom, a radiš dobro za sebe i druge. Gdje ćeš bolje za prvi put? Otrčala sam tih 2,5 km kolika je bila staza. Iiii !!! Nije mi bilo dovoljno, mogla sam još. Strah i bujicu adrenalina koji je bio prisutan na startu preuzeo je predivan osjećaj. Ljudi oko mene s osmjesima na licu, pozitivna energija koja se osjeća u zraku. To je bio odgovor na moje pitanje i krenula sam s trčanjem.
Bilo je dana kada mi se nije dalo i onoga “od ponedjeljka ću” ali nekako sam se uvijek vraćala i tjerala sama sebe zbog onog osjećaja iza. Danas kad pišem ovo punim 45. Puno je raznih utrka iza mene i puno prijeđenih kilometara. Ono “neću izdržati” i “bit ću zadnja” mi sve manje dolazi u glavu jer sam shvatila da uopće nije bitno. Ljudska psiha je komplicirana stvar.
Upisala sam školu trčanja i zadala si nove ciljeve. Pokrenula sam i neke prijatelje, upoznala nove ljude, trenere, ekipu uz koju svaki trening završi u dobrom raspoloženju, a svaki novi kilometar donose zadovoljstvo. Nema više čekanja ponedjeljaka jer sada jedva čekam svaki trening. Prošla sam cijelu školu, sad sam u klubu i znam da je to ono što je mi je falilo. Poticaj i redovitost i one riječi – ti to možeš jer neke stvari ne možeš sam. To je u ljudskoj prirodi. Žao mi je jedino da taj klik u glavi nije došao ranije jer život bi bio manje stresniji, a tijelo bi bilo pokretnije i manje bolnije. No nikada nije kasno i kako kažu godine su samo broj. ..a sada ono bitno.
Zašto volim trčanje? Jednostavno je. Zato jer sam odlučila voljeti sebe, staviti sebe ponekad na prvo mjesto. Želim za svoje tijelo zdravlje i za svoju dušu mir. Volim se dobro osjećati u svom tijelu i u svojoj koži. Fizički i psihički. Život je „lakši“ nakon odrađenog kruga trčanja, um je bistriji, a ona težina nakon stresnog dana postaje podnošljivija. Sva ona negativna energija u nama se oslobađa i kao da nestaje s prijeđenim metrima i kilometrima. Svaki novi korak odaje nove vidike, sa svakim novim korakom upoznaješ sebe i daješ si novu priliku. Upoznaješ prirodne ljepote koje te okružuju i koje prije nisi primjećivao, udišeš prirodu i njena dobra te upijaš ljepotu punim plućima. Sitne stvari koje prije nisi primjećivao postaju jasnije i bistrije i daju ti nova saznanja.
Lijepo je biti okružen i družiti se s ljudima koji šalju pozitivnu energiju i imaju isti cilj kao i ti. Zadovoljstvo i osmijeh na licu nakon postignutog, a zdravlje i dokazi koliko trčanje pomaže, jednostavno je neprocjenjivo. Moja priča s trčanjem ide dalje i nadam se da je pokrenula ili bar potaknula još na razmišljanje nekoga.
Napisala: Branka Klasić, članica Trčaona kluba