Žena mi veli, “vi ste kao neka sekta… razumijete se najbolje među sobom, imate neke svoje ‘obrede’, ideje i planove, drugi to baš ne razumiju, ali je pozitivno što primate nove članove, trudite se proširiti. Samo to je ponekad malo naporno, previše o tome pričate u društvu…”

mladen

To je točno, ne mogu se braniti, od kako sam počeo (učiti) trčati, trkačke teme su posebna priča. Neke svoje stare prijatelje, koji su srećom zajednički 🙂 , sad sam ponovo upoznao kroz to što možemo razgovarati o trčanju i to koliko imamo energije i volje, dok ne ispadne nepristojno prema ostatku društva. Neki trče oduvijek i već su zreli, ne pričaju, samo trče. Neki su trčali, ali nisu znali dovoljno pa sam ih “prosvijetlio” svojim školskim znanjem – sad trče više. Hura!

U samom početku, “sekta” se očitovala u nenormalnom zanosu, pozitivnoj energiji kad bih se vratio s nasipa. Iako smo prve tjedne zapravo puno hodali, sam sebi sam se smijao i prepričavao doma da se super osjećam, a praf za praf, samo smo malo hodali i tu i tamo potrčali – svejedno bi kraj tog izvještaja bio „ALI TAK SE SUPER OSJEĆAM!“

Nakon par puta, veli mi žena “dobro, ali to smo već skužili, bio si na zraku i to je super, ali ne trebamo svaki put cijelo predavanje o tome”. Nevoljko sam morao i sam sebi priznat da je to istina – više sam bio opčinjen time da sam bio na nasipu, obukao dres (koji nisam vidio ne znam od kada) i tenisice (u kojima inače samo hodam), nego što je to nešto za prepričavat’.

U vrijeme kad smo prešli u fazu da više trčimo nego hodamo, pa onda krenuli samo trčati, moje samopouzdanje je postalo više od Mt.Everesta – mjerio sam cijeli projekt, kako je frend to ocijenio u ožujku kad smo počinjali – po ukupnom efektu na zdravlje i život. Proveo sam silno puno vremena na nasipu, rijetko je pala kiša, ali u društvu – “sekti”, sve se to lako odradilo. Osjećao sam se izvrsno i prepričavao to kome god sam stigao.

Međutim to nije bilo pravo trkačko „sektašenje“.

Kad smo gotovo pa iznenada, pretrčali 5 kilometara, tad se sve promijenilo. Počeli smo već razumijevat’ zašto se brzina navodi u min po km a ne km/sat, koliko je tko „išao“ tu prvu peticu, koliko je mogao, koliko će drugi put, što treba na prvom a što na zadnjem kilometru…

E, o tome se može pričati s drugim trkačima – iako se mi nazivamo školarcima, rulja koja trči je instiktivno odjednom počela prepoznavat da sam „njihov“, kad već trčim 5 km u komadu!

Od tad su naši susreti gdje to god bilo, pravi sastanak članova “sekte”, s kime god se sretnem, u par sekundi smo na toj temi – gdje si trčao, kakva je ruta, jel vjetar, sunce, u koje doba dana, pa o opremi, tenisice, itd..

Sva sreća da mi trčanje daje toliko više energije i u drugim aspektima života, što se dobro odražava na djecu, urednost kuće pa čak i moje kuhanje, s koji sam počeo sramežljivo eksperimentirat’ pa žena ipak na kraju blagonaklono gleda na moju školu trčanja…

Napisao: Mladen Gavrančić 

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama: