Zadnje metre polumaratona obilježilo je navijanje nekih nepoznatih ljudi uz cestu, ubrzanje kojega bi se posramio i Usain Bolt, ulazak u taj dva i pol sata očekivani cilj i jedan veliki osjećaj olakšanja i ponosa.
A gdje je početak?
Bilo bi sasvim normalno i uobičajeno da ovaj tekst započne rečenicom “progam priprema za polumaraton započeli smo prije osam mjeseci” međutim grupa C s nasipa koju sam dobila u “zadatak” toliko je posebna da ni ovaj tekst nije smio biti još samo jedan u nizu post polumaratonskih članaka.
Naš program priprema nije postojao, odnosno oni su mislili da ne postoji jer su mi prvi tjedan jasno dali do znanja da polumaraton ne dolazi u obzir. Njihov plan bio je druženje u kombinaciji s redovitom fizičkom aktivnosti, ali uz zadržavanje loših prehrambenih navika. Pustila sam im bitku, ali ja sam odlučila dobiti rat. Imala sam plan koji je bio prožet njihovim uvjetima. Kroz nekoliko tjedana stvoren je stalni postav grupe u kojem je vladala uvijek odlična atmosfera puna međusobne podrške i razumijevanja.
Takva atmosfera pridonijela je redovitosti na samim treninzima. Nerijetko se događalo da smo bili jedna od onih rijetkih grupa koja se skupljala i na kišnim treninzima. Kada je prva faza plana uspješno obavljena bilo je potrebno smisliti način kako ljude zadržati kada se približimo ozbiljnijim dužinskim treninzima. Obzirom na uvjet zadržavanja loših prehrambenih navika kroz nekoliko sam treninga provukla priču o svima dragom carboloadingu koja ih naravno oduševila. Na taj su način osvojene i naše zadnje predpolumaratonske dužine i samo jedan klik dijelio ih je od startne linije. Moj plan je ostvaren jer se tu večer više od pola grupe pojavilo na startnoj listi nekad neželjene utrke.
Osvanuo je i taj dan. Nervoza je bila velika, ali zajedničkim snagama odlučili smo pobjediti zadnjeg protivnika. Samog sebe!
Znamo da bi sada svi željeli pročitati kako je bilo lagano, kako smo skinuli svjetske rekorde, a da pri tome nismo imali grčeve, bolove u koljenima i leđima međutim nije bilo tako i teško je razumjeti nekome tko ne trči kakva se eksplozija emocija javlja tokom utrke koja je dovoljno duga da imaš vremena i za lakoću koraka i za najveće krize identiteta.
Pitate se onda zašto iz godine u godinu raste broj čudaka koji bez ikakve prisile i potrebe trče 21 km nedjeljom ujutro po centru grada?
Vidjeti i doživjeti tolike ljude koji se međusobno bodre, plješću ti, navijaju za tebe iz sveg glasa, dijele s tobom istu opsesiju i teže ka istom cilju savršena su kombinacija za probijanje vlastitih granica. A bol? Bol prođe, a uspomene i osjećaji ostaju zauvijek!
Napisala: Petra Lulić, trenerica Trčaone Zagreb