fbpx

Moj prvi polumaraton iliti potraga za čarobnom kuglom

Neki put mi se čini da je većini ljudi prvi polumaraton bio veći stres i izazivao veću anksioznost nego prvi maraton. Zašto? Zato što je to prva prava utrka koja zahtijeva dugotrajnu pripremu, ne možeš samo doći i ‘već nekako ju završiti’ (osim onih 2% ekstra talentiranih, koji su se već prije bavili nekim sportom). I sad, ti si proveo neko vrijeme pripremajući se, štoviše pol godine u školi trčanja, plaćao treninge i sad se polako približava taj dan – što ako ja ne uspijem to završiti, što ako nisam spreman/na?

Vaši treneri će vam naravno reći da je to ne moguće i da ste dobro utrenirani te da imate sve kapacitete, a pogotovo tijelo u formi, da uspješno završite taj polumaraton. No problem je glava, zar ne? Što god mi rekli, ništa ne pomaže da se izbije onaj crv sumnje i „Što ako?“ 🙂

14899747187_041b37d8e5_b

Svojevremeno sam na jednoj edukaciji kao zadatak morala napisati priču, odnosno metaforu, za svog radnog kolegu, koji je imao problema sa samopouzdanjem. Priča je pisana da bi se čitala na glas, tako da je leksički sigurno neispravna, pogotovo dijalozi :), no poanta je priče ono što je važno. Pa eto, udobno se zavalite i pročitajte o avanturi jednog malog lavića.

Jednom davno, u jednoj džungli, živjela jedna obitelj lavova – mama, tata i mali lavić. Mali lavić se silno divio tati, ali se jako bojao postati kraljem, smatrao je da on neće biti tako dobar kralj, jer da on nema osobine koje su potrebne da bi netko bio kralj.

Jednog dana se povjerio svom ocu:

„Oče, ja se jako bojim postati kraljem! Ja jednostavno nemam to što je potrebno!“

„Bez brige sine i ja sam se jednom osjećao kao ti“, otac odgovori.

Na to će sin: „Pa dobro, što si napravio da si se prestao tako osjećati?“

Otac se blago osmjehne, gledajući zamišljeno u daljinu: „Otišao sam u potragu za čarobnom kuglom, jer mi je moj otac rekao da će me ona pretvoriti u najboljeg kralja na svijetu!“

Sin raširi oči pa kaže: „Oče, oče, gdje se nalazi ta kugla, kako je ja mogu pronaći?!“

„U petom kraljevstvu, iznad vodopada, na vrhu planine Žutogora“, odgovori otac.

„Ali, to je tako daleko, ja nikada neću uspjeti!“, odgovori tužno lavić.

„Onda nikad nećeš biti najbolji kralj na svijetu…“, odgovori neodređeno otac.

Mali lavić je dugo promišljao o očevim riječima i odlučio da će makar probati pronaći čarobnu kuglu. Iskrao se jedno jutro, nikome ništa ne govoreći i krenuo na svoje putovanje.

Prvo što ga je čekalo na putu je bila Siva močvara. Razne glasine su se vezale uz to mjesto, a najgore su bile vezane uz zločeste vrane s kopitima na nogama, koje nisu voljele došljake iz džungle. Mali lavić se polako šuljao močvarom i već je skoro bio  na izlasku, kada je netko viknuo:
„Stoj ti tamo, što se šuljaš našom zemljom! Zar ne znaš da ovdje nisu dobrodošla bića iz džungle?!“, oštro će glas iza njega.

Mali lavić se okrene i ugleda vranu od 2 metra, kako ljutito tapka kopitima.

„O velika i mudra vrano, ja sam samo u prolazu, nisam htio ometati“, ljubazno će mali lavić.

Vrana, udobrovoljena komplimentom, odgovori: „Inače jedemo mališane poput tebe, ali evo, ako pokažeš da si mudriji od mene, pustiti ću te da prođeš!“

Mali lavić pomisli u sebi „Ajme meni, gotov sam“, ali ipak odgovori: „Dogovoreno!“

Vrana pogleda lavića pa se zlobno nasmiješi: „Izlaze po noći, bez da ih itko zove, a nestaju po danu, bez da ih itko ukrade.  Što je to?“

Lavić razmišlja, ali od silnog straha mu ništa ne pada na pamet. Već se počeo miriti sa sudbinom i počne razmišljati o svojoj mami, koju više nikad neće vidjeti i kako mu je svaku večer pjevala pjesmice pod zvjezdanim nebom… „Čekaj“, pomisli lavić, „pa to je to! Zvijezde!“, uzvikne.

Vrani odmah nestane smješak s usta, izobliči lice i počne vikati „Ali ja sam najmudrija vrana na svijetu, kako si me uspio pobijediti?! To nije moguće!! Ipak, poštivati ću naš dogovor, ali o ovome nikome ni riječi!“

I tako lavić nastavi svoje putovanje i dođe do Šume zaborava. Hodajući kroz šumu, ugleda malo jaje na putu i velikog pitona koji ide prema njemu, kako bi ga pojeo. Lavić se dobro sjeća priče o opasnim pitonima iz Šume zaborava, koji jedu male laviće, ali osjetio je snažan poriv da proba spasiti malo jaje. Zaletio se na pitona iz punog trka i ugrizao ga najjače što je mogao. Piton je bez problema stresao sa sebe nepoznatog napadača te se okrenuo prema njemu da ga ubije, kad u čudu zastane:

„Mali laviću pa zar ti ne znaš da veliki pitoni za doručak jedu laviće poput tebe?

„Veliki pitonu, znam, ali ja sam jednostavno morao pomoći ovom malom jajetu, to je bilo jače od mene“, odgovori mali lavić.

Na to će piton: „ Ovo nikad u životu nisam doživio! Mali laviću, ovo je tvoj sretan dan, pustiti ću te da živiš jer si tako hrabar, a evo ti za poklon i tvoje jaje.“ Zatim se okrene i ode.

Lavić uzme jaje i vrati ga nazad u gnijezdo iz kojeg je ispalo, odmah na stablu pored puta.

Nakon toga lavić nastavi svoj put, penjući se po planini Žutogora i ubrzo dođe do velikog vodopada, na vrhu kojeg se nalazi čarobna kugla. No, obronci oko vodopada su bili jako strmi i mali lavić nije znao kako bi se popeo. Prvo je krenu s lijeve strane, no brzo je pao dolje. Zatim je krenuo s desne strane, no opet se poskliznuo i pao dolje. Zatim je probao ispod vodopada. Tu je bilo najopasnije, ali se uspješno mali lavić počeo penjati. Znao je ako se posklizne, da će pasti dolje na stijene i poginuti. Taman kad je trebao doći do vrha, lavić se posklizne i počne padati. Sekunde su ga djelile od udarca o stijene, kada ga je ulovila velika sova i odnjela na vrh vodopada.

„Laviću, laviću pa ti si najčudnije stvorenje koje sam vidjela!“, kaže nježno sova pa nastavi, „Znaš, ono je bilo moje jaje koje si onako nesebično spasio pa sam pošla za tobom da ti zahvalim. Vidim da sam naletila u pravom trenutku! Zašto si se uopće penjao na ovaj vodopad pa tu nema ništa vrijednoga!“

Na to će lavić „Draga sovo, hvala ti od srca što si me spasila i što si me odbacila na vrh vodopada! Tu se nalazi čarobna kugla koja će me učiniti najboljim kraljem na svijetu!“

Sova ga zbunjeno pogleda pa se počne smijati: „Kakva čarobna kugla? Pa tu ne postoji nikakva čarobna kugla! Baš ste smiješni vi lavovi, svako toliko naleti netko od vas i traži nepostojeću čarobnu kuglu! No, dosta s glupostima, hajde da te odnesem doma!“.

Lavić je bio zbunjen i tužan u isto vrijeme, nije mu bilo jasno zašto mu je otac rekao da traži kuglu, koja uopće i ne postoji! Otiđe do oca pa kaže:

„Oče, rekao si mi da te je čarobna kugla učinila najboljim kraljem na svijetu! Kako te ona učinila najboljim kraljem na svijetu, kada ona uopće ne postoji!“

Otac nježno odgovori:

„Nisam rekao da me čarobna kugla napravila naboljim kraljem, nego da me potraga za njom napravila najboljim kraljem na svijetu! Nisi li se s mudrošću i ljubavi prema obitelji probio kroz Sive močvare? Nisi li s hrabrošću, požrtvovnošću i nesebičnosti pobijedio velikog pitona? Nisi li se s upornošću, predanosti i neustrašivosti popeo na vrh slapa? Pa što će ti onda čarobna kugla, kad si pokazao da imaš sve odlike najboljeg kralja? Potraga za njom ti je samo pomogla da ih otkriješ, ti si ih odavno već imao u sebi, jer su one dio tebe!“

I stvarno, mali lavić je jednog dana postao najboljim kraljem na svijetu i sretno vladao svojim kraljevstvom do kraja svog života!

 

E sad se sjetite svih onih kišnih treninga, sva ona smrzavanja i gacanja po blatu, ustajanja u 6 ujutro subotom, trčanja zadnjih dužina debelo preko sat vremena i recite mi da ne možete istrčati taj polumaraton. Pa vi ste ga već odavno savladali, samo to drugi ne znaju! Pokažite im kako je izgledala vaša potraga za čarobnom kuglom!

Prijavite se na Zagrebački polumaraton 12.10. i pokažite svima kako izgledaju dobro izgrađeni trud, požrtvovnost, hrabrost i upornost – protrčite sa smješkom i uzdignutim rukama kroz cilj vašeg prvog polumaratona, prvog od mnogih koji slijede…

Napisala: Maja Bonačić

 

Podijeli tekst na društvenim mrežama:

Share your thoughts