Svaki početak sa sobom nosi mnogo izazova. Iako se čini da je trčanje jednostavna aktivnost, što i zapravo jest, prilikom započinjanja potrebno je i ponešto znati.
Kada osobe počinju trčati u vlastitom aranžmanu veliki dio odustane već nakon nekoliko puta jer imaju osjećaj da se ili zapušu nakon par stotina metara ili ih nakon 2-3 puta počinje nešto boljeti, ili im je jednostavno dosadna aktivnost.
Zbog toga škola trčanja svoje programe upravo ima posložene na način da se u početku preskoče navedene prepreke. Prvo, trenira se u grupi, s trenerom koji vas bodri i motivira, a grupa se posloži na temelju sposobnosti većine sudionika grupe. Neke grupe trče brže, neke sporije.
Započinje se s vježbama zagrijavanja, laganim hodanjem i trčkaranjem od po jednu minutu, i iz treninga u trening se opterećenje polagano povećava. Na taj način se onaj efekt “zapuhivanja” niti ne dogodi jer se uz propisno zagrijavanje, hodanjem, tijelo lakše pripremi na kraće dionice trčanja.
Obično kada krenemo sami, krenemo prebrzim tempom i nakon 300m više nemamo snage i mislimo da trčanje nije za nas. Postepenim zagrijavanjem i uvodom u trčanje, zglobovi, tetive i mišići pripreme se na aktivnost koja će uslijediti (u narednim mjesecima/godinama), a nakon trčanja se istegnu i ohlade te nema osjećaja bolnosti. Preventivne vježbe se rade u sklopu svakoga treninga kako bi ojačale sustav za kretanje što će omogućiti povećanje vremena trčanja u kasnijim fazama.
Najveći dobitak trčanja u grupi je onaj osjećaj koji smo imali u djetinjstvu i mlađoj životnoj dobi. Kada nakon nekog vremena imate osjećaj pripadanje nekoj grupi i ljudima s kojima vam je zabavno i s kojim imate neki zajednički cilj, a da to nije vlastita obitelj ili posao. Time se gubi i onaj osjećaj dosade pri trčanju. Uostalom, da je trčanje dosadno, zar bi mala djeca toliko trčala?
Pavao Vlahek, dr.med., trkač, maratonac, triatlonac