Jeste li primjetili da su gotovo sve dobre ili izvrsne stvari u životu malo bljak i teške na početku? Svakako one dobre odluke, koje isključuju loše odluke i na pozitivno na mijenjaju život.

Tamo negdje sredinom 2009. sam odlučila početi trčati, jer sam provodila veći dio godine na predivnom otoku Rabu, koji ima jako puno zanimljivih trkačkih staza. Cilj mi je bio istrčati u komadu dužinu pjesme od Pearl Jam-a „State of Love and Trust“ i znam da mi to dugo nije polazilo za rukom. Imala sam trodnevne upale mišića od malo duže šetnje, a cilj mi je bio spojiti 5+ minuta trčanja u komadu. Smatrala sam da su ljudi koji trče (polu)maratone bogovi te da se moraš roditi s posebnim genetskim predispozicijama da bi to mogao. Do listopada sam trčala 4km u komadu, a zatim sredinom studenog prvi polumaraton! Postala sam i ja bog! 🙂

tesko

Tada sam još pušila cigarete i to dosta – u prosjeku kutiju i pol dnevno. Bila sam zaista strastveni pušač i uživala sam u svakoj popušenoj cigareti, bila sam uvjerena da sam zauvijek zapela s tim smećem. Naravno, kako sam krenula trčati, počela sam se gaditi samoj sebi što pušim i treniram sport. Godinu dana kasnije sam prestala pušiti, no mislim da nisam prošla veću agoniju  u životu, pogotovo prvih 5 dana (tada još nisam rodila haha). Moj život nije imao smisla tih prvih par dana, život bez cigarete. Ljudi su prestali biti zabavni, sunce je prestalo sjati, cvijeće mirišati, a ja postojati. Kako mi je to besmisleno i grozno iz današnje perspektive, zastrašujuće je u kojoj mjeri čovjek može biti ovisan o jednom…hm, predmetu, besmislici, gluposti. Možemo tolike stvari kreirati, a onda nas neka kemija smanji na veličinu spiljskog crva.

Sad nedavno sam prošla i odvikavanje od šećera. Naime, moj gastritis je pokazao sva svoja ružna lica u trenucima u kojima sam to najmanje htjela da se to dogodi i došao je trenutak za odluku – odluku o novom načinu života. I da, treba zaista proći odvikavanje od šećera i loših UH, vjerovali ili ne, nema više sladoleda, slastičarni, pekara, čokolada, ništa, ništa, aaaaa. Naravno, 3. dan shvatiš da je najveća svjetska teorija zavjere upravo u ovisnosti o šećeru i da život ima itekako smisla, a onda nakon toga shvatiš da sve te proizvode možeš doma sam napraviti, 3 put finije i N put zdravije! A da, jesam li spomenula da sam prvi dan odvikavanja prestala piti i tablete protiv gastritisa, čak i one jednostavne antacide bez kojih mi je život bio nezamisliv? Da, pogodili ste, niti jedan simptom gastritisa od tada.

Čemu ova privatna ispovijed? Da shvatite da ste upisom u školu trčanja vi upravo napravili istu stvar – odlučili napraviti novi korak u životu, riješiti se starih navika i steći nove zdrave navike, napraviti uslugu vlastitom tijelu nakon puno godina postojanja. I da, teško je u početku, nekome teže, nekome lakše, ali svakome je barem malo teško. I ne možete trčati odmah 10km u komadu i čini vam se apsolutno nemoguće da ćete to ikad i uspjeti, a za onaj polumaraton na jesen vas treneri ionako lažu, nitko ga nikad nije istrčao :). Mislim, vi svakako nećete, jer trenutno ne možete niti 10 minuta.

Naravno da ćete uspjeti doći do 2+ sata trčanja u komadu, samo morate biti strpljivi i svaki dan raditi na tome. Sa svakim prođenim danom, metrom, minutom, kilometrom, satom će biti sve lakše i lakše, kao i meni sa svakim stihom pjesme, svakim danom bez dima ili svakim danom bez čokse. Nakon 5 godina trčanja, mogu bez problema otrčati cijeli koncert, cigarete se niti ne sjetim, jedino mi je slastičarnica još malo bolna točka, ali znam koliko mi je lijep svaki dan bez tablete te bez svih tih silnih bolova i problema.

Ako ste odlučili trčati, sprovedite to u plan, vjerujte mi, bit ćete sami sebi smiješni nakon nekog vremena (pitajte ‘starije’ školarce), a usput se možda i vi riješite neke popratne loše navike, kada uđete u štos 😉

Sretno!

Maja Bonačić, psiholog
trenerica u adidas školi trčanja Zagreb

Podijeli tekst na društvenim mrežama: