Trčanje je moj stil života. To je vrlo jednostavna aktivnost, samo obučem tenisice i trčim. Zrak i zemlja su besplatni, a činjenica da mogu trčati je još ljepša. Zapravo to je sve što mi i treba. Tenisice i čisti zrak – toliko jednostavno. Trčim iz zahvalnosti, jer mogu, trudim se kad god mogu i nadam se da ću moći dok god hodam. Zapravo kad ne trčim osjećam da uzimam svoje tijelo zdravo za gotovo.
Imati slobodno vrijeme za sebe u majčinstvu je luksuz i iskoristiti to slobodno vrijeme za trčanjem je još veći luksuz. Uzimajući u obzir koliko ljudi zbog tjelesnog onesposobljenja to ne može još spremnije zavežem vezice. Obično je baš to najteže, zavezati tenisice i izaći iz kuće. Ako sam taj dan “kratka” s vremenom ili mi se više hoda, opet bolje kratak trening nego nikakav. Čak i tada sam u prednosti ispred onih koji sjede pred TV-om. Kvalitetno provesti dan ili dio dana na zraku uvijek je bio moj izbor. Kada trčim to je vrijeme za mene, tu sam potpuno svoja, prirodna, lijepa, prilagodim ritam trčanja ovisno o tome kakav mi je dan i koliko toga treba izbaciti iz sebe. Obožavam zvuk pucketanja lišća pod nogama, preskakanja grančica, zvuk razmicanja šljunka pod tenisicom i prtenja snijega kada je to jedino što čuješ. Sve me to mislima vraća u djetinjstvo. Padanje kapljica kiše po obrazima, jutarnji pjev ptica koji te vodi kao da trčiš po nekoj egzotičnoj prašumi, milovanje vjetra po obrazima gdje zamisliš da stojiš na vrhu neke planine i za tren te vrati pored nekog slučajnog prolaznika koji ti se pogledom divi dok pored njega protrčiš sam ili još bolje gurajući dječja kolica. 🙂
Trčanje mi vraća onaj osjećaj djetinje razigranosti koju upijam kod svoje djece. To me toliko obuzme da kada vidim neki lijepi put kroz šumu, perivoj ili stazu u parku poželim tuda trčati jer mi ono vraća svježinu tijelu i umu koju svakodnevica troši. Kad umorna odem trčati, kući se vraćam odmorena. Zaključak – da bih bila bolja majka moram trčati jer ono čini moju svakodnevnicu slađom i boljom. Ako svaki dan izvadim suđe iz mašine ili obavim neki dio iz procesa pranja veša, tako isto moram naći vremena za trčanje kako bih sve fizičke poslove oko nošenja djece i kućanstva mogla dugoročno obavljati. Trčanje je za mene dio osobne higijene. Nekad se i dva sata nakon treninga ne stignem istuširati dok ne namirim spotrebe svojih, ali nema veze dogodi nam se svima koji imamo obitelj. Film je u glavi – bar si išla trčati.
Upravo to je moj luksuz ali i moja osnovna potreba – moja strast. Onaj osjećaj lakoće nakon trčanja vrijedi svakog truda izlaska iz kuće, osjećaj odmorenosti i osmijeh na licu. Trčim jer želim držati korak sa svojom djecom. Meni su u glavi već sve planine i parkovi koje želim s njima obići, želim biti fit i to moći. Želim biti roditelj koji ima snage za svoju djecu, za sve izazove koje svakodnevni život nosi. Igre u parkiću, zajedničko ljuljanje na ljuljački, bezbroj podizanja i spuštanja na klackalici, nogomet, trčanje u krug na vrtuljku, spuštanje na sajli pa sve do nošenja po stubištu kad su već dobrano umorni. Plan je trčati svaki dan, kao i izvesti djecu. Pa tako ako koji dan i ne uspijem kažem si “ok, ideš sutra”, do kraja tjedna zna se skupiti i po 3-4 treninga . Ako nisam u Trčaoni i vodim treninge onda nemam određene dane u tjednu kad trčim. Pokušala sam ići prema nekom rasporedu ali plan se zna promijenit i onda budem ljuta ili tužna što mi je trening propao. Ovako kad odlučim ići svaki dan, odradim daleko više toga.
S mužem sam prohodala trčeći. Kad smo dobili prvo dijete trčali smo s njom gurajući ju u kolicima. Već je toliko navikla na brzu vožnju da kad bi išle u šetnju uopće nije htjela biti u kolicima, samo je nošenje dolazilo u obzir ili trčanje. Kad smo dobili drugo dijete zajedno bi svi išli u parkić, a ja bih dok se oni igraju otišla otrčati svoju rutu i ubrzo im se pridružila. Dan nakon trčanja poprimi drugu boju, a vjerujte mi djeca to itekako osjete. I za kraj , željela bih prenijeti svojoj djeci da uživaju u prirodi i sportu, a znam da to mogu najbolje svojim vlastitim primjerom. Stoga dragi roditelji – tenisice na noge i radom na SEBI činite dobro i svojoj djeci.
Napisala: Anamarija Belušić, trenerica Trčaone Zagreb