Ožujak 2014. i još jedna generacija školaraca započinje svoj put prema svom prvom polumaratonu.
To je već četvrta generacija adidas škole trčanja i mogu sa sigurnošću reći da je adidas škola trčanja bila definitivno prvi i glavni val novog trkačkog pokreta u Hrvatskoj. Broj polaznika se kroz godine gotovo udeseterostručio, isto kao i broj novopečenih polumaratonaca koji su izašli iz te škole. Danas ćete teško pronaći neku osobu, pogotovo u Zagrebu, koja nije barem čula za adidas školu trčanja, a vjerojatno poznaje nekoga tko ide u školu ili zna nekoga čiji prijatelj/ica ide u školu. Probajte pa ćete se uvjeriti sami. 🙂
Ovo je već treća generacija koju imam čast gledati kako stasaju od “ne mogu trčati 5 minuta” do pravih trkača u hi-tech opremi. Kroz te tri generacije vodila sam sve grupe – prve generacije najsporiju grupu, zatim druge generacije C grupu pa u zimskoj školi B grupu i novu generaciju vodim A grupu. Netko mi kroz šalu mogao zaključiti da napredujem, ali svaka ta grupa je specifična na svoj način kao i profil ljudi koji se grupira u njoj te naravno, svaka ta grupa mi je prirasla srcu kao i ljudi u njoj. Ne postoji najdraža grupa, svaka ima svoje junake. Ne znam da li me više fascinira gospođa Jadranka koja je sa 64 počela trčati i istrčala svoj prvi polumaraton ili Marko koji je trčao svoj prvi polumaraton ispod 1:30, svatko od njih je junak na svoj način.
Ono što mi je najljepše kod ovog posla je gledati na početku uplašene i nesigurne ljude, koji se s vremenom pretvaraju u samopouzdane ozbiljne trkače.
Većina školaraca je na početku škole gotovo uvjerena da oni ipak neće otići na polumaraton, jer neće biti spremni, nego eto, došli su tu malo trčkarati pa koliko izdrže. Niti ne znaju što sve čuči u njima, koje pobjede nad samim sobom ih sve iščekuju – prvih 5km pa prvih 10, prvi trening po pljusku, prvi trening na +30. A oni će sve to šutke istrpiti i proživjeti, ne vjerujući da se to upravo dogodilo. Ne znaju koliko je velika opasnost od zaraze nama svima dobro poznatog trkačkog virusa i kako posljedice mogu biti strašne – trčanje do kraja života! A tek nuspojave, one najtrajnije – sreća, zadovoljstvo i zdravlje.
Ovogodišnji školarci su još uvijek djelomično u onoj prvoj fazi – odradili su svoju prvu utrku na testiranju 1km. S obzirom da je većini to bio popriličan zalogaj i dalje su poprilično skeptični prema nadolazećim utrkama i jesenskom polumaratonu.
Ipak, neki su počeli pokazivati prve simptome: pali su prvi prestanci pušenja, kupili su se prvi navigacijski satovi, nove tenisice i profi komadi trkačke odjeće te su krenula pitanja tipa “Kada je sljedeća utrka?”; “Kako izgleda kvartovski kros/ utrka na Plitvicama”, “Hoćemo li imati okrepu na treninzima preko 10km” itd. Neki jadni nisu ni svjesni da su kuhani i pečeni te da su se rodili novi trkači.
I na kraju, jedna od meni najdražih nuspojava su nova prijateljstva!
Gledam odrasle ljude kako se upoznaju međusobno, sramežljivo započinju razgovore, kao da su se vratili u srednjoj školi: “E, meni su najdraže tenisice za trčanje”, “Super ti je ta trenirka, je li vodonepropusna?”
Većina nas poslije fakulteta teško sklapa nova prijateljstva i onda ti se dogodi jedna škola trčanja, gdje upoznaš nove ljude s kojima ćeš proliti litre znoja, koji će biti uz tebe u najgorim trenucima kada želiš odustati, koji će te vidjeti u različitim polu-raščupanim i oznojenim izdanjima, s kojima ćeš proslaviti trenutke sreće prolaska kroz cilj! Nije li to predivno i nisu li to na neki način intimni trenuci, koji mnogi vaši poznanici nikad neće proživiti s vama.
Krenula je nova generacija školaraca, stvaraju se novi polumaratonci, nova prijateljstva te sretni i zdravi ljudi!
Maja Bonačić
trenerica i psiholog