Okupili smo se na parkingu u Šestinama dok je kiša nemilice padala bez prestanka s nikakvom naznakom prestanka. Dok smo se okupljali glavno pitanje svih bilo je: Izlet se otkazuje? i vjerujem kako je većina bila spremna na povratak svojim domovima.
Razočarana lica zamijenio je široki osmijeh nakon zajedničke odluke trenera i polaznika da idemo bez obzira na sve i koliko će nas kiše uhvatiti. Uputili smo se uzbrdicom prema restoranu Šestinski lagvić i poučnoj stazi Miroslavec gdje smo napravili zajedničku sliku dok su još svi čisti i suhi. Kiša je počela prestajati, i uživanje je moglo početi. Hodali smo stazom uz potok koji uz nju inače teče i stvara ugodnu melodiju, ali ovog je puta je bio iznimno glasan zbog količine kiše koja je padala i radio je mnoštvo slapova, pritoka koji su nosili sve pred sobom. Imaš osjećaj kao da si na Plitvičkim jezerima, a ne na Medvednici. 🙂
Staza je lagano postajala sve dinamičnija, a blato je na pojedinim mjestima bilo toliko duboko da su tenisice upadala sve do gležnja, ali to nas nije sprječavalo da nastavimo svoj put ka Lugarevoj kućici i da pritom ne uživamo u zvuku potoka koji je grmio i zelenim granama koje su nas okruživale. Stigli smo do izletišta Kraljičin Zdenac i miris dima pokazivao nam je naše konačno odredište jako blizu, svega nekih 200m laganog hodanja po cesti. Kad smo stigli pohitali smo unutra po štrukle, štrudle, kave i sokove, a neki su se počastili i ukusnim grahom te popili pivo.
Ugodan boravak u Lugarevoj kućici uz smijeh, životne priče i zanimljivosti mnogima je bio njihov prvi boravak na tom izletištu i zasigurno će im ostati u lijepoj uspomeni pogotovo iz razloga što su došli stazom koja je na mjestima bila zahtjevnija ali ne toliko da ju svi nisu mogli odraditi. Nakon okrjepe, uputili smo se nazad, ovoga puta odabrali smo asfaltni put jer nismo htjeli riskirati padove po blatu. Na kraju puta srdačno smo se svi pozdravili i poželjeli da se ovaj izlet ponovi…još nekoliko puta. S kišom ili bez nje.
Napisao: trener nordijskog hodanja Alvin Alić, mag.cin.